Postoje dijelovi unutarnjeg života koji nalikuju savskim barama. Ništa ondje nije doista čvrsto. Tlo izgleda stabilno, ali popušta pod težinom. Voda stoji, ne teče. Sve je sporo, gusto, neodređeno. Ipak, čovjek se često upravo ondje nastani, a da to ni ne primijeti. U duhovnom životu bare nastaju kada istina više nije jasna. Kada se više ne živi iz dubokih odluka, nego iz navika, kompromisa i polovičnih izbora. Čovjek i dalje ide naprijed, možda i moli, djeluje, ali nešto više ne nosi. Lagano tone, iz dana u dan, bez vidljivog pada, ali i bez pravog rasta. Opasnost bara nije u nasilju, nego u varljivoj blagosti. Ništa ne smeta. Ništa ne tjera na promjenu. Sve je mlako. To je ono što Otkrivenje naziva mlakošću: ”Budući da si mlak, ni studen ni vruć, povratit ću te iz usta svojih” (Otk 3,16). Nije to osuda, nego buđenje. Mlakost je upravo stanje u kojem čovjek više ne vidi da tone. Ivan od Križa govori o trenucima kada duša prolazi kroz noć, ne da bi potonula, nego da bi se očistila. Ali bare nisu Božja noć. One su nedostatak odluke za Boga. To nije kušnja koja uzdiže, nego stanje koje slabi. Ipak, i ondje je nešto moguće. Jer ustajala voda može ponovno poteći. Ponekad je dovoljan jasan izbor, povratak istini, jednostavan ali stvaran čin. Izaći iz bara ne znači najprije trčati, nego pronaći čvrsto tlo. Održana riječ. Iskrena molitva. Konkretna vjernost. Milost je živa. Ona teče, čisti, nosi. Gdje je čovjek prihvati, tlo se mijenja. Ono što je bilo nestabilno postaje mjesto života. I duša malo po malo otkriva da je Bog ne želi u barama, nego na čvrstoj zemlji, gdje svaki korak može biti siguran. Ondje gdje život više ne stoji, nego ide naprijed, jednostavno, u svjetlu.