Koliko puta, možda i nesvjesno, živimo kao da sve ovisi o nama. Kao da uvijek moramo pronaći prave riječi, riješiti svaki problem, spasiti svaki odnos, izvući svakoga iz njegove tame. Umorimo se, razočaramo, ponekad se naljutimo kada drugi ne prihvate ono što im nudimo. Tada se pokaže da nismo nosili samo svoj križ, nego i križ koji nikada nije bio naš. A Isus nas tiho podsjeća: ”Spasitelj već postoji.” Nismo pozvani biti Krist, nego da pripadamo Kristu. Ne moramo biti svjetlo koje pobjeđuje svaku tamu. Dovoljno je da budemo svijeća zapaljena na Njegovu plamenu. Ne moramo biti izvor žive vode. Dovoljno je da žednoga dovedemo do izvora. Ne moramo nositi svijet na svojim ramenima, jer svijet je već položen na ramena Dobroga Pastira. Apostoli su to postupno naučili. Njihova snaga nije bila u tome što su mogli spasiti ljude, nego što su mogli pokazati na Onoga koji spašava. Poput Ivana Krstitelja, cijelim su životom govorili: ”Evo Jaganjca Božjega.” Njihov je prst pokazivao prema Kristu, a ne prema njima samima. Velika je napast svakog učenika pomisliti da je nezamjenjiv. Kada služenje postane dokazivanje vlastite vrijednosti, ono više nije slobodno. Kada povjerujemo da bez nas Bog ne može djelovati, tada smo zaboravili tko je Gospodin. Bog, istina, želi našu suradnju, ali ne zato što nas treba, nego zato što nas ljubi. On nas uključuje u svoje djelo kao otac koji dopušta djetetu da mu pomogne. Dijete neće izgraditi kuću, ali će sudjelovati u radosti gradnje. To nas oslobađa. Nismo odgovorni za tuđe obraćenje. Ne možemo nikoga prisiliti da povjeruje, da oprosti ili da se promijeni. Možemo samo ljubiti, svjedočiti, moliti i služiti. Ostalo pripada Bogu. Možda je upravo zato Isus često pitao: ”Što hoćeš da ti učinim?” Nije oduzimao ljudima njihovu slobodu niti ih činio ovisnima o sebi. Spašavao ih je tako da ih vraća Ocu. Danas želimo predati potrebu da budemo junaci. Dovoljno je da budemo učenici. Jer najveća čast nije biti spasitelj. Najveća je pokazivati na Spasitelja.