Kad bi zvono zazvonilo, otvorila bi se sva vrata, hodnici bi oživjeli, a školsko dvorište postalo naš svijet. Apače, naganjače, gumi-gumi, graničare… Dvije torbe bile su nam gol, stara lopta bila je dovoljna, a dvadeset minuta velikog odmora činilo nam se kao cijeli dan. Padneš, digneš se i trčiš dalje. Posvađamo se zbog gola, a već za minutu opet zajedno. Nije bilo vremena za dugo ljutiti se. Nitko nije htio izgubiti ni trenutak velikog odmora. A onda bi zazvonilo. ”Samo pet minuta još!” Možda tek danas razumijemo koliko je u toj rečenici bilo života. Jer i život pomalo nalikuje velikom odmoru. Kad smo mladi, čini nam se da će trajati beskrajno. Imamo vremena za sve – za prijatelje, za susrete, za oprost, za ljubav, za Boga… Kao ono: ”Jednom ćemo.” A onda godine počnu prolaziti brže nego što smo očekivali. Danas prođem pokraj stare škole. Možda se još uvijek čuje isto zvono. Na trenutak mi se učini da iz dvorišta netko zove moje ime. Okrenem se… nema nikoga. Samo jedan davni smijeh u meni i ona djeca koja još uvijek trče negdje gdje ne prolaze godine. I tada shvatiš: nije najveće bogatstvo imati još mnogo godina. Bogatstvo je znati živjeti ove koje su nam dane. Ne čekati posljednje zvono da nekome kažemo da ga volimo. Ne čekati da izgubimo prijatelja da bismo shvatili koliko nam je značio. Ne čekati starost da bismo počeli živjeti. Ne čekati sutra da bismo pronašli vrijeme za Boga. Jer jednom će zazvoniti po posljednji put. I možda bismo tada dali sve što imamo samo za ono što smo kao djeca tako često molili: ”Samo pet minuta još…” Zato živimo dok još traje veliki odmor.