U razgovoru sa Samarijankom Isus kaže: ”Pet si muževa imala, a ovaj koga sada imaš nije ti muž” (Iv 4,18). To znači da je iza nje pet brakova, a šesti odnos u kojem živi nije brak. Evanđelje ne objašnjava detalje, i upravo zato mnogi čitatelji osjećaju isto pitanje: kakva je to životna priča iza jedne žene koja je prošla kroz toliko odnosa? Najprije treba imati na umu društvo toga vremena. U židovskom i samarijanskom svijetu žena gotovo nikada nije sama odlučivala o braku. Brak je bio društveni i obiteljski dogovor, a muškarac je imao mnogo veću mogućnost razvesti se. Zbog toga su mnogi bibličari upozoravali da ova žena možda uopće nije bila ‘’zavodnica’’ kako se ponekad površno zamišlja. Moguće je da su neki muževi umrli, a moguće je i da su je neki otpustili. Žena koja je bila napuštena ili udovica često je morala ponovno stupiti u brak kako bi preživjela, jer sama nije imala ekonomsku sigurnost. Zato njezinih ”pet muževa” mogu biti tragovi jednog lomljivog života, a ne nužno znak moralne lakomislenosti. U takvom društvu žena bez muškarca gotovo nije mogla živjeti. Mogla je prelaziti iz jednog braka u drugi jednostavno zato što je ovisila o muškim odlukama. Ali evanđelje ipak naglašava da sada živi s muškarcem koji joj nije muž. Tu se vidi da je njezin život postao zamršen i ranjen. Možda je iza nje niz razočaranja, možda i pokušaja da u nekom odnosu pronađe sigurnost ili ljubav. Svaki novi odnos mogao je izgledati kao nova nada. A onda bi se opet pokazalo da ni taj odnos ne daje ono što je tražila. Upravo je to zanimljivo u toj ženi: ona nosi duboku žeđ. Isus razgovor započinje vodom, ali zapravo govori o žeđi srca. ”Tko pije od vode koju ću mu ja dati, neće ožednjeti nikada” (Iv 4,14). Njezini brojni odnosi mogu biti znak da je tražila ono što čovjek uvijek traži: prihvaćenost, sigurnost, ljubav. Ali sve što je do sada našla bilo je nedovoljno. A što je s muškarcima i njihovim obiteljima? Evanđelje o tome šuti. No, u ono vrijeme muškarac je mogao otpustiti ženu i ponovno se oženiti, pa je moguće da su neki od tih brakova bili kratki ili razvedeni. Neki su možda bili udovci. U svakom slučaju, njezin život očito nije bio stabilan. Ona je postala žena s pričom zbog koje je u selu vjerojatno bila obilježena. Možda je i zato došla na zdenac u podne, kad drugi ljudi obično ne dolaze, da izbjegne poglede i razgovore. I tu dolazi najvažniji trenutak evanđelja. Isus ne počinje s osudom. On vidi njezinu prošlost, ali je ne svodi na tu prošlost. On otvara novu mogućnost. Ona, koja je bila žena s lomovima i složenom pričom, postaje prva navjestiteljica u svom mjestu: ”Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam učinila” (Iv 4,29). Francuski pisac François Mauriac jednom je napisao: ”Bog ne bira savršene ljude; on ulazi u njihove rane i odatle počinje novo stvaranje” (Život Isusov). Upravo to vidimo u Samarijanki. Njezina prošlost nije kraj priče. Ona postaje mjesto susreta s Bogom. Možda je zato ta žena u evanđelju toliko snažna figura. U njoj se vidi koliko čovjek može lutati, ali i koliko jedan susret s Kristom može promijeniti smjer života.