Crkvi nema opasnosti izvana, ali postoji nešto mnogo pogibeljnije za nju: naviknutost na Boga, vjera bez žeđi i bogoslužje bez drhtaja. Riječi koje Ivan stavlja u Kristova usta u Otkrivenju izuzetno su oštre upravo zato što su izrečene Crkvi koja misli da je sve u redu: ”Znam tvoja djela: nisi ni hladan ni vruć. O, da si hladan ili vruć! Ali budući da si mlak, ispljunut ću te iz svojih usta” (Otk 3,15–16). Mlaka Crkva nije ona koja griješi, jer Crkva je uvijek zajednica grešnika – mlaka je Crkva ona koja se više ne da uznemiriti. To je Crkva koja se naučila živjeti bez unutarnje napetosti, bez nemira koji dolazi iz susreta s Evanđeljem. Ona ne odbacuje Krista, ali ga svodi na mjeru vlastite udobnosti. Ne kaže mu ”ne”, ali mu više nikada ne kaže ni istinsko ”da”. U tome je njezina drama. Ali Krist ne stoji izvan takve Crkve kao sudac koji prijeti, nego stoji na vratima i kuca, strpljivo i tiho: ”Evo stojim na vratima i kucam” (Otk 3,20). Crkva je tu, vrata su tu, ali su zatvorena iznutra. U duhovnom smislu mlakost je gubitak žeđi. Nije riječ o nedostatku aktivnosti, nego o nedostatku srca. Mogu postojati strukture, sastanci, riječi i planovi, ali ako u njima više nema gladi za Bogom, oni postaju sami sebi svrha. Mlaka Crkva prestaje biti životvorna u onom trenutku kada prestane slušati kucanje na vratima. To je stanje u kojem se vjera pretvara u naviku, a navika u teret. Isus stalno izaziva, ne dopušta da se ostane na površini. On pita: ”Hoćete li i vi otići?” (Iv 6,67). To pitanje ne postavlja neprijateljima, nego onima koji su već s njim. Krist ne traži idealne vjernike, nego probuđene, ne traži besprijekorne, nego one koji su svjesni vlastite praznine i koji se usuđuju ponovno poželjeti Boga. Isus nikada ne traži vrijeme kao količinu, nego prisutnost. ”Dođite i vidjet ćete” (Iv 1,39) nije poziv na duga razmatranja, nego na iskustvo. To je trenutak kada se usuđujemo ponovno stati pred Krista bez uloga i opravdanja i reći: ”Gospodine, više te ne želim uzimati zdravo za gotovo.” Ivanovo evanđelje na završava masovnim obraćenjem, nego osobnim pitanjem Petru: ”Ljubiš li me?” (Iv 21,17).