Postoji tiha opasnost u molitvi koja se ne vidi izvana, a razara iznutra: trošenje riječi bez trošenja srca. Isus na to upozorava vrlo jasno: ‘’Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će biti uslišani zbog mnoštva svojih riječi’’ (Mt 6,7). Riječi postaju zaklon iza kojega se skrivamo od Boga. U povijesti duhovnosti mnogi su na to upozoravali. Toma Kempenac u djelu Nasljeduj Krista piše da je bolje osjetiti skrušenost nego znati njezinu definiciju. Bog ne sluša količinu, nego istinu. Psalmist kaže: ‘’Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano i ponizno, Bože, nećeš prezreti’’ (Ps 59,19). Srce je mjera molitve. Rizik trošenja riječi često dolazi iz straha od tišine. Dvoje koji se vole mogu dugo šutjeti, a da njihova blizina bude ispunjena, zar ne?! Tako je i s Bogom. Ako stalno govorimo, zapravo mu ne dopuštamo da govori nama. S druge strane, postoji i suptilnija opasnost: da riječima pokušavamo zaslužiti Božju naklonost. Kao da ga trebamo uvjeriti, nagovoriti ili impresionirati. A Isus odmah nakon upozorenja na ‘’blebetanje’’ kaže: ‘’Zna Otac vaš što vam treba i prije negoli ga zaištete’’ (Mt 6,8). Molitva nije informiranje Boga. Ona ne mijenja Boga, nego nas otvara Njegovoj volji. Ipak, ne radi se o tome da prestanemo moliti riječima. Liturgija, psalmi, krunica, litanije, sve su to dragocjeni oblici molitve. Molitva sazrijeva kad riječi postanu jednostavne.