Navika ponekad može postati obrambeni mehanizam koji nam omogućuje da se više ne pitamo o smislu onoga što radimo. Neka vrsta automatskog pilota koji nam omogućuje uštedu energije, jer više ne moramo donositi odluke kad se suočimo s novim stvarima. Iako ima svojih prednosti, navika često ugasi život. Ovo može biti korisno za razumijevanje Evanđelja ove nedjelje, koje priča o čovjeku koji se zatekao u sinagogi s nečistim duhom. (Mk 1,21-28) Riječ je o čovjeku koji je vjerojatno svake subote išao u sinagogu, odnosno na mjesto naviještanja Riječi, ali ni on ni drugi nikada nisu shvatili da je u njemu nastanjen nečisti duh. Taj je čovjek slika rutiniranog vjernika, koji iz navike živi iskustvo koje mu više ništa ne znači. A znamo da nam Riječ Božja uvijek govori, no mi se pak ponekad ‘smrznemo’ i nećemo čuti što nam Gospodin želi reći. Kada u molitvi ne osjećamo nikakav unutarnji pokret pred Riječju Božjom, zapitajmo se: što je to što ne želim čuti? Ponekad se na primjer, čak i u ljudskoj komunikaciji, zatvorimo kako bismo izbjegli povrijeđenost. Kada se osjećamo razočarano ili slabo, skloni smo se distancirati. Bojimo se udaraca, bojimo se da bi nas svaka riječ mogla povrijediti. Radije ne osjećamo više ništa, nego da riskiramo da ponovno budemo povrijeđeni. Zao duh koji obitava u čovjeku iz sinagoge sprječava ga da bude dotaknut porukom koju čuje. Obraćajući se Isusu, nečisti duh kaže: ”Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš?” Nečisti duh je duh ‘mirnog’ življenja, onih koji žele ostati tu, slušati i gledati, a ne žele biti uključeni, onih koji smatraju da će biti ‘uništeni’, i zato ne žele da ih se dotakne Riječ. Oni znaju tko je Isus, ali mu se nisu predali.