Kad osjetimo da se bliži kraj nečega važnog, nekog poglavlja života, ili čak samoga života, tada poželimo reći ono po čemu bismo voljeli da nas ljudi pamte. To zasigurno nisu naši uspjesi, nego ono tko smo bili: da pamte našu dobrotu, riječi koje smo izgovorili, i ljubav koju smo usadili u srca drugih. Na kraju svega ostat će samo ono što smo voljeli, i oni za koje smo živjeli, ono što nismo stigli napraviti, i sjećanja na ljude s kojima nismo uspjeli. Zato je mudro živjeti tako da ne ostane previše neizrečenog, neizliječenog, i nevoljenog. Nakon Posljednje večere Isus je znao da mu se približio kraj (Iv 14). Bila mu je posljednja. Vidio je da su učenici uplašeni i zbunjeni, i uputio im utješne riječi: ”Neka se ne uznemiruje srce vaše”. Cijeli njegov život priča je o ljubavi, o ljubavi koju je ugradio u život ljudi s kojima je živio. Daj Bože da i mi tako živimo.