Čovjek može živjeti s povremenim trenucima sreće koji prekidaju dugačku liniju bola. Važno je shvatiti da takav život nije konačna slika čovjeka, niti je posljednja riječ o tome tko smo! Ljudi koji su u životu doživjeli promašaje, ili nose rane i složene životne priče, često žive u svojevrsnoj ”krhotinastoj” stvarnosti: sve je rasuto, pa se i sreća pojavljuje tek u iskrama. Ipak, takvi ljudi – paradoksalno – često najdublje razumiju što sreća zapravo jest, jer je ne uzimaju zdravo za gotovo. U duhu onoga što piše sveti Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima: ”Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje. Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova” (2 Kor 12,9), možemo reći da se u toj slabosti otvara prostor za drugačiju kvalitetu postojanja. Ne za stalnu sreću u emotivnom smislu, nego za jednu tišu, postojaniju radost koja se rađa iz prihvaćanja vlastite stvarnosti. Henri Nouwen u knjizi ”The Inner Voice of Love” govori o tome da ljudi koji nose velike rane imaju dar čuti ”unutarnji glas ljubavi” jasnije od onih koji nikada nisu bili slomljeni, jer slomljenost skida iluzije, a otvara srce. Knjiga je nastala iz vremena kada se osjećao napušteno, izgubljeno, bez vrijednosti i bez ikakve unutarnje sigurnosti. Život mu je izgledao prekinut, sreća mu bila u iskrama, a duša bez oslonca. Svaka rečenica u njoj je pokušaja da povjeruje da je ljubljen, iako se ne osjeća vrijednim ljubavi. Temeljna nit knjige jest poziv: vrati se u središte svoje duše, ondje gdje te Bog zove imenom, čak i kad ti se čini da to središte više ne postoji. Može li se živjeti od trenutaka sreće? Da, ali umjesto da se pitamo hoćemo li imati ”sreću”, bolje je pitati se možemo li unutar vlastite povijesti, s njenim lomovima, pronaći prostor za odnos – prema Bogu, prema drugima, i prema sebi samome. Jer sreća nije stanje, nego plod odnosa. Dietrich Bonhoeffer u svojim ”Pismima iz zatvora” piše kako je moguće biti ispunjen čak i usred najtamnijih okolnosti, jer ispunjenost proizlazi iz toga da čovjek zna da je ”u Božjim rukama”, i da se na toj istini odmara. Ne živimo od savršenstva nego od smisla, ne od neprekinute sreće, nego od nade da unutar našeg života – ma kakav bio – postoji netko tko ga može voditi prema cjelovitosti. Evanđelje po Ivanu, gdje Isus govori u slikama svjetla koje ulazi u tamu (Iv 1,5; 8,12), podsjeća da Božja prisutnost ne uklanja tamu, nego je prožima. Kada to čovjek polako prihvati, njegovi rasuti trenuci sreće postaju znakovi da cjelovitost nije izgubljena, nego da je tek skrivena. Dakle, može se živjeti i s povremenim trenucima sreće – ali se ne mora ostati na tome, jer u svakom čovjeku postoji mogućnost da se krhotine povežu, možda ne u nekadašnju, savršenu, neoštećenu posudu, nego u novu, originalniju, onakvu kakvu opisuje japanska tradicija kintsugija. Tradicija kintsugija nastala je u Japanu u 15. stoljeću, kada je jedan šogun dao popraviti svoju omiljenu zdjelu. Umjesto da sakriju pukotine, majstori su ih ispunili zlatom. I tako je nastalo načelo koje govori dublje od same umjetnosti: ono što je slomljeno ne vraća se u prvobitno stanje, nego postaje ljepše tamo gdje je bilo ranjeno. U duhovnom smislu, kintsugi ne govori o poricanju rana, nego o njihovoj preobrazbi. To je slika koja izvrsno govori o životu koji je ”kompliciran i izranjen promašajima”. Kintsugi ne kaže da će se posuda opet sastaviti u savršenu geometriju, nego da će se lomovi pretvoriti u mjesta gdje će svjetlo biti najvidljivije. Bog pozlaćuje ranjena mjesta života, ne brišući ih, nego pretvarajući ih u put kroz koji dolazi svjetlo i blagoslov.