U jutarnjoj tišini, u onom istom času u kojem je Marija Magdalena tražila Učitelja kraj praznog groba (Iv 20,1), srce se lakše otvara nadi koja se ne vidi nego se naslućuje. Isus je ”među nama”, u onome što se događa sada, u onome što živimo, u odnosima koje stvaramo, u malim unutarnjim pomacima koji izgledaju beznačajno (Lk 17,21), u polaganom sazrijevanju, kako je to opisano u paraboli o kvascu, iznutra i tiho, a ipak nepovratno (Mt 13,33). ”Kraljevstvo je Božje među nama”,’ i lijepo mu je među nama. Ako kažemo da je Bogu lijepo među nama, onda ispovijedamo nešto vrlo nježno i istinito: da se Bog u našoj blizini osjeća kao prijatelj. Bog nije umoran od nas, niti razočaran zbog naših slomljenosti; on je u našim krhkostima pronašao mjesto za sebe. U staroj židovskoj predaji, na koju često podsjeća Abraham Joshua Heschel u ”Božjem čovjeku”, priča se da Bog hoda čovjekovim koracima. Bog ne lebdi iznad života, nego ga osluškuje iznutra. Sveti Ivan Pavao II. u ”Pismu obiteljima” kaže da je Bog ”prijatelj čovjekova doma”, onaj koji se raduje svakom trenutku u kojem se ljubav pretače u život. Ako je tako, onda doista možemo reći da mu je lijepo među nama. On i mi činimo Kraljevstvo nebesko – bez velikih riječi i bez namještanja vlastitog života da bi izgledao bolje nego što jest (Iv 1,38–39). Ako je Bogu lijepo među nama, onda postoji razlog da i mi jedni drugima stvaramo prostor u kojem će biti ljepše živjeti, disati, graditi i vjerovati. U rano jutro, još za mraka, dok prvi tragovi svjetla dodiruju obrise krošnji, a u selu još vlada tišina, u kući seoskog župnika već gori svjetlo. On je već budan. On ne započinje dan vijestima ni kavom, nego tišinom i molitvom. Prije nego što se oglase prvi pijetlovi, on pred Bogom stoji podignutih ruku, i blagoslivlja svoje, koji će uskoro ustati, raditi, boriti se, voljeti i patiti. Dok selo još spava, on predaje Bogu njihov dan, da im koraci budu sigurni, da njihova srca ne otvrdnu, da im se ne dogodi ništa loše, da budu živi i zdravi, i nadasve dobri, gdjegod bili i išli. Njegovo srce, oblikovano mnogim zorama, zna da Bog najčešće govori u trenucima samoće. I zato, u rana jutra, još za mraka, dok selo još spava, župnik moli za svoje koje mu je Gospodin povjerio.