Svaki čovjek kojeg susretnemo nosi svoju priču, svaki u sebi nosi nevidljive ožiljke – tragove nepravdi koje je doživio, odbacivanja koja je osjetio, riječi koje su ga zaboljele ili osjećaja da nije dovoljno vrijedan. Na prvi pogled to se ne vidi, ali iza nečijeg osmijeha može stajati umor, iza hladnoće ponosa može se kriti duboka nesigurnost, a iza grubih riječi ponekad stajati srce koje se godinama branilo da ne bude ponovno povrijeđeno. Iza svake reakcije stoji priča koju možda ne poznajemo. Kad nas netko oštro odbaci, možda zapravo kaže: ”Bojim se bliskosti, jer sam već jednom bio izdan.” Kad netko zatvori srce, možda u sebi ponavlja: ”Ako se opet otvorim, bit ću slomljen”. Od nas se ne očekuju uvijek savjeti, nego najprije strpljivost. Nekad će biti dovoljna i tišina, ili skrovita pomoć, a nekad će to biti samo pogled koji neće osuđivati. Isus je to znao raditi. On nikada nije slomio napuknutu trsku, niti je gasio stijenj što tinja. (usp. Iz 42,3) Znao je i prihvaćao da su ljudi krhki, i da im treba toplina, a ne dodatna težina. Kad je susretao one na rubu društva, nije im prvo ukazivao na njihove pogreške, nego im je pokazao poštovanje. Nakon susreta s Njim, oni su, ozdravljeni, mogli krenuti u novi život. Sjetimo se preljubnice. (Iv 8,1-11) Prvo što Isus čini je da od nje otklanja prijetnju kamenovanja, a zatim razgovara s njom. On zna da srce koje nosi rane ne može podnijeti grubu riječ i moraliziranje, nego samo pogled pun poštovanja. Zato i mi, budimo blagi prema drugima. Ne mora to nužno biti velika gesta, može biti tišina, diskretna pomoć, ili samo odsutnost osude. Time ćemo im, barem malo, pomoći da im zacijele rane.