U Evanđelju po Ivanu čitamo kako uskrsli Isus dolazi među učenike i pokazuje im svoje ruke i bok (Iv 20,20). Kasnije će Tomi reći da ih dodirne. (Iv 20,27) Isus se ne skriva iza slave uskrsnuća, On pokazuje svoje rane. One nisu nestale, one su, istina, proslavljene, ozdravljene, ali i dalje vidljive. Rane su znak Njegove ljubavi. One su most preko kojeg ga učenici prepoznaju. On ne briše tragove patnje, nego ih ostavlja da nikad ne zaboravimo koliko nas voli. U našem iskustvu, rane - gubitak, izdaja, neuspjeh, bolest i osamljenost, često izgledaju kao kraj. No, nije tako. Rane naših života nisu kraj i nisu beskorisne - one su put koji vodi do uskrslog Gospodina. Isus ih nije sakrivao nakon uskrsnuća, jer su one znak Njegove pobjede, a ne Njegovog poraza. Bog ne briše naše priče boli – On ih otkupljuje. Ne vraća nas u vrijeme prije rana – nego nas kroz rane vodi u uskrsnuće. Rane su naši znakovi raspoznavanja, naš identitet, govore tko smo, pričaju našu priču. One su otisci puta kojim smo prošli, svjedočanstva borbi koje smo vodili, pečati milosti koja nas je sačuvala. Baš kao što su učenici prepoznali Isusa po Njegovim ranama, tako se i mi, u očima Božjim i u očima onih koji nas istinski vole, ne prepoznajemo po svojim savršenstvima, nego po svojim ranama. One govore gdje smo padali, ali i gdje smo ustali, gdje smo bili slomljeni, ali i gdje smo bili iscijeljeni, koga smo ljubili, i za koga smo trpjeli. Naše rane nisu sramota – one pričaju priču ljubavi, hrabrosti, gubitaka, nade i Božje vjernosti. Svijet bi htio da budemo savršeni, da skrivamo tragove umora, boli i godina, a Isus nas uči da sve to ne treba skrivati, nego nositi s ponosom. Naše nesavršenosti, porazi i naše rane nisu dokaz naših poraza, nego svjedočanstvo našeg života, naš identitet. I kada jednog dana stanemo pred Boga, nećemo trebati mnogo govoriti – bit će dovoljno pokazati te rane. One će ispričati cijelu priču. I Bog će ih razumjeti. I zato ne trebamo ”duhovni lifting”, ne trebamo ”izglađivati” naš život pred Bogom i ljudima, praviti se jačima, boljima i svetijima nego što jesmo. Bog ne traži od nas lice bez bora, srce bez ožiljaka, ili dušu bez tragova borbe. On traži autentičnost – srce koje je bilo ranjeno, jer takvo zna ljubiti, dušu koja je bila slomljena, jer ona vjeruje, život koji je prošao kroz tame, jer zna cijeniti darovano svjetlo. Bore, ožiljci i naše istinite životne priče – to su naši ukrasi pred Bogom. Oni govore da smo živjeli, da smo ljubili, da smo prošli kroz muku i križ, ali i da smo iskusili uskrsnuće.