Ne zato što iza nas nema ničega vrijednog, nego predugo gledanje unatrag zna umoriti dušu. Čovjek tada počne živjeti od uspomena, od propuštenih prilika, od pitanja što bi bilo da je bilo drukčije. A život polako prolazi pokraj njega. Postoje trenuci koje treba oplakati. Postoje ljudi koje ćemo uvijek nositi u sebi. Postoje rane koje ne nestanu potpuno. Ali rane nisu razlog da odustanemo od puta. Krist i nakon uskrsnuća nosi rane na svojim rukama, ali one više nisu bile znak poraza, nego ljubavi koja je prošla kroz tamu i ostala živa. Zato gledajmo naprijed. Ne kao ljudi koji bježi od sebe, nego kao ljudi koji vjeruje da ih Bog vodi. Ponekad će nam put biti jasan, a ponekad ćemo hodati gotovo naslijepo. No, i tada će vrijedit ona iz Psalma: ”Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi” (Ps 119,105). I to je dovoljno. Ne mislimo da moramo imati sve odgovore prije nego li krenemo dalje. Mnoge se stvari razumiju tek putem. Bit će dana kad ćemo se osjećati snažno i dana kad ćemo jedva nositi sebe. Nemojmo ni tada stati. Nekad je hrabrost upravo u tome da nastavimo polako. Da ustanemo. Da učinimo ono što danas možemo. Ništa veliko, ništa dramatično. Samo vjerno. Jer život nije samo ono što smo izgubili, život je i ono što nas još čeka. Toliko je nepročitanih stranica pred nama. Toliko razgovora koje još nismo vodili. Toliko mira koji nam tek treba doći. Danas još ne vidimo jasno kako, ali jednoga ćemo dana zahvaliti Bogu što nismo ostali sjediti pokraj svoje tame. I zato, makar polako, makar s puno pitanja, gledajmo naprijed. Tamo još uvijek ima svjetla.