U ranim jutrima, dok bi magla još ležala po poljima, moja je dobra mama tiho budila dan. Njezine ruke, umorne od jučer, već su grijale peć, slagale drva, budile svjetlo. Nije imala mnogo – ni vremena, ni novca, ni odmora, ali je imala ono što je najvrjednije: srce puno ljubavi. Siromaštvo joj je bilo sudbina, a briga stalni pratilac, ali je sve to zaboravljala i hrabrila nas da vjerujemo u bolje sutra. Kad bismo kao djeca pognuli glave pred oskudicom, ona bi nas pogledala svojim blagim pogledom koji nam je govorio: ”Bog sve vidi. Bit će bolje.” Vjerovala je da dobrota nije uzaludna, da trud ima smisla, da se svako sjeme dobrote jednom mora probuditi. Moja dobra mama nikada nije govorila o ljubavi, ali ju je živjela u svakom pokretu. Nikada nije govorila o vjeri, ali ju je tumačila djelima. Njezina su rana jutra bila kao molitva – duga, tiha i postojana. U tim jutrima, iako umorna, bila je sretna što je imala nešto za skuhati, što se život, makar pretežak, i dalje tka. U siromaštvu je bila ponosna, u tugama vjerna, u svakodnevici vrijedna. Kad je život bio pretežak, ti si ga, draga moja mama, činila podnošljivim, kad je bio siv, ti si ga bojila toplinom svoje prisutnosti. Danas, kad se sjetim tvojih ranih jutara, draga moja mama, shvaćam da je upravo tada nastajala snaga moga svijeta. U svakom zalogaju kruha, u svakoj molitvi, u svakom tihom uzdahu utkano je nešto od tvoje dobrote. Sad kad te više nema, u mojim ranim jutrima još i dalje čujem šum tvojih koraka, i šapat tvojih riječi. Hvala ti, dobra moja mama, za svako jutro, za svaku molitvu, za svaku suzu i trud. Sve brige, sve tuge, sve oskudice, pretvorila si u zlato koje svijetli u mom sjećanju.