”Radosti vaše nitko vam oteti neće” (Iv 16,22) stoji usred Isusova govora učenicima prije muke. On ne govori ljudima koji su spokojni, nego onima koji će ga uskoro vidjeti uhićena, ponižena i raspetoga. Zato te riječi nisu jeftina utjeha. One ne znače da kršćanin neće plakati, da neće izgubiti nekoga svoga, da neće osjetiti prazninu ili umor. Isus čak kaže: ”Vi ćete plakati i jaukati” (Iv 16,20). Ali dodaje da postoji radost koja ne ovisi o vanjskim okolnostima i koju svijet ne može razoriti. Postoje stvari koje nam se mogu uzeti: zdravlje, sigurnost, ugled, mladost, čak i ljudi koje volimo. No, postoji nešto što se ne može oduzeti ako je ukorijenjeno u Bogu. To nije veselje trenutka, nego iskustvo da smo ljubljeni i da naš život nije izgubljen ni onda kada prolazi kroz tamu. François Mauriac je zapisao da ”najdublje radosti dolaze iz izvora koje svijet ne poznaje”. Čovjek može izvana izgledati slomljen, a ipak u sebi nositi mir koji nije od ovoga svijeta. Zato su mnogi ljudi kroz povijest, pa i u ratovima, tamnicama i bolestima, ostajali neobjašnjivo uspravni. Nisu bili jaki zato što nisu patili, nego zato što nisu vjerovali da je patnja posljednja riječ. I sveti Pavao piše: ”Žalosni, a uvijek radosni” (2 Kor 6,10). To je paradoks kršćanstva. Radost nije suprotnost boli, nego prisutnost smisla usred boli. Čovjek može biti ranjen i istodobno nositi duboku sigurnost da ga Bog nije napustio. Isus ne kaže: nitko vam neće zadati bol. On kaže: ”Radosti vaše nitko vam oteti neće.” To je obećanje da ono što je Bog jednom dotaknuo u čovjekovu srcu ne može potpuno uništiti ni smrt.