Raditi sa srcem ne znači raditi samo s emocijama, nego raditi iskreno, iz dubine vlastitog bića, ondje gdje se susreću savjest, pažnja i ljubav prema onome što činimo. To je ono kad posao prestaje biti samo zadatak, a postaje odnos. U evanđelju vidimo kako Isus Krist nikada ne djeluje mehanički. On ne liječi ljude ”po dužnosti”, kod njega je svaka gesta osobna. I zato ima snagu. Srce daje težinu onome što radimo. Bez njega, i najveće stvari ostaju prazne (usp. Mt 15,8). Raditi sa srcem znači biti prisutan. Ne samo odraditi, nego biti unutra. To može biti i u najjednostavnijim stvarima: razgovoru, poslu, služenju drugima. Simone Weil zapisala je u djelu Čekanje na Boga da je pažnja najčišći oblik velikodušnosti. Upravo ta pažnja je znak srca. Kad nekome daruješ pažnju, daruješ dio sebe. Ali raditi sa srcem nosi i ranjivost. Srce koje se daje može biti povrijeđeno, neshvaćeno, iscrpljeno. Zato mnogi s vremenom počnu raditi ”bez srca”, da se zaštite. Zanimljivo je kako se to nadovezuje na učenike na putu u Emaus. Njihova srca su gorjela dok su slušali, i upravo to ih je vratilo natrag, dalo im snagu da se vrate i ponovno krenu. Srce koje gori pokreće. Ono daje smisao i smjer. Zato raditi sa srcem znači dopustiti da ono što radimo ima veze s nama. Da nas dotiče, mijenja, uključuje. Ne mora sve biti veliko, ali mora biti iskreno. Jer na kraju, ono što ostaje nije samo što smo napravili, nego kako smo to činili.