Isus govori o domaćinu koji, nakon što je neprijatelj posijao kukolj među pšenicu, svojim slugama kaže: Pustite neka oboje raste do žetve. ”U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Saberite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a pšenicu skupite u moju žitnicu.” (Mt 13, 24-30) Ova Isusova riječ otkriva nekoliko važnih istina. Bog je strpljiv. Ne donosi konačni sud prerano, nego daje vrijeme za obraćenje i rast. Dobro i zlo često postoje jedno uz drugo. To vrijedi za svijet, Crkvu, ali i za ljudsko srce.Možemo li se potpuno brinuti za dobro sjeme, kad je tu i kukolj? To je upravo jedno od središnjih pitanja ove prispodobe. Ljudski gledano, teško je potpuno se posvetiti dobrom sjemenu dok nas kukolj neprestano zaokuplja. Korov oduzima vodu, svjetlo i hranjive tvari. Tako je i u našem životu: grijesi, rane, nepravde i tuđe pogreške lako nam privuku svu pozornost. Često više energije trošimo na borbu protiv kukolja nego na njegovanje pšenice. No Isusov odgovor iznenađuje. On ne kaže: ”Ne obraćajte pozornost na kukolj.” Kaže: ”Pustite neka oboje raste.” Drugim riječima: ne dopustite da vas kukolj toliko zaokupi da zaboravite njegovati pšenicu. To je važna razlika. U duhovnom životu postoji napast da neprestano analiziramo svoje slabosti, tuđe mane ili stanje svijeta. Tada čovjek postane stručnjak za kukolj, a zapusti dobro koje Bog u njemu želi uzgojiti. Zato Isus poziva na drukčiji pogled: da zalijevamo dobro koje je Bog posijao; hranimo vjeru, molitvu, ljubav i milosrđe; jasno nas poziva da se odupremo zlu. Čupanje kukolja prepustimo Bogu. Što je pšenica snažnija, to kukolj ima manju moć nad njom. Ne dopusti da te borba protiv zla toliko zaokupi da zaboraviš uzgajati dobro. Kršćanski život nije prije svega opsjednutost iskorjenjivanjem zla, nego suradnja s milošću koja omogućuje da dobro raste unatoč prisutnosti zla. Pokušavajući iskorijeniti zlo na svoju ruku, mogli bismo oštetiti i dobro koje tek sazrijeva. Žetva pripada Bogu. Konačno razlučivanje nije u našim rukama nego u njegovima. Gospodine, daj nam strpljivosti prema drugima i prema sebi. Nauči nas njegovati pšenicu dobra koju si posijao u naše srce, a tebi prepustimo konačni sud nad kukoljem. Vjerujemo da ti vidiš ono što mi još ne možemo vidjeti i da u pravo vrijeme dovršavaš svoje djelo. ho, strpljivo i postojano.