Prošlost ima čudnu moć: ako je nosimo kao teret, ona postaje sudac sadašnjosti, a ako je pustimo, može postati učitelj. Razlika nije u onome što se dogodilo, nego u načinu na koji to nosimo. U Pismu nalazimo jednostavnu, ali zahtjevnu rečenicu: ”Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem. (Fil 3,13). Ne puštamo prošlost zato što je nevažna, nego zato što ne smije imati posljednju riječ nad našim životom. Søren Kierkegaard u djelu Bolest na smrt govori o očaju koji nastaje kada se čovjek ne može odvojiti od onoga što je bilo. Takav očaj nije uvijek bučan, često je tih, ali uporan, i vraća se baš onda kada mislimo da smo ga nadvladali. Neotpuštena prošlost uvijek nađe način da se pojavi u krivim trenucima, u krivim odnosima i s pogrešnim riječima. Tek kada prestanemo stalno gledati unatrag, postajemo sposobni prepoznati ono što nam dolazi ususret. Budućnost ne traži savršenstvo, nego slobodno srce koje se ne boji hodati naprijed.