Ponekad čovjek dugo nosi nešto u sebi, pokušava razumjeti, popraviti, objasniti, spasiti. I onda dođe trenutak kada odustaje, ali ne zato što mu nije stalo, nego zato što je srce umorno od borbe koja više nikamo ne vodi. U Poslanici Rimljanima stoji: ”Koliko je do vas, u miru budite sa svima” (Rim 12,18). Pavao ne kaže: budite u miru pod svaku cijenu. Ne kaže: podnosite sve, šutite na nepravdu ili izgubite sebe da bi drugi bili zadovoljni. On dodaje: ”koliko je do vas”. U toj maloj rečenici skriva se velika ljudska istina. Postoje sukobi koje ne možemo sami izliječiti. Postoje ljudi koji ne žele mir, koji ostaju zatvoreni u svoju gorčinu, strah ili ponos. Čovjek tada lako počne misliti da je odgovoran za sve pukotine odnosa. Ali evanđelje nas ne poziva da nosimo teret koji nije naš. Mir o kojem govori Pavao nije uvijek osjećaj ugode. Ponekad je to odluka da ne vraćamo istom mjerom. Da ne dopustimo da nas tuđa tvrdoća pretvori u iste takve ljude. Zato rečenica ”koliko je do vas” nije slabost, nego granica i mudrost. Učini ono što možeš. Reci istinu bez ponižavanja. Oprosti koliko možeš. Ne hrani sukob. Jer nekad je najveća pobjeda to što srce nije postalo tvrdo. Ne ovisi sve o nama. Ne može se svaki odnos izliječiti samo dobrom voljom jednoga čovjeka. Ne može se svaka rana zatvoriti odmah. I nije svaki odlazak znak hladnoće. Ponekad je upravo puštanje posljednji oblik poštovanja prema sebi, prema drugome i prema istini. Erich Fromm je u Umijeću ljubavi zapisao da ljubav nije držanje, nego čin slobode. Čovjek koji voli ne posjeduje. Ne prisiljava. Ne iscrpljuje sebe do nestanka. Zato postoje trenuci kada je najtiša i najteža rečenica upravo: ”Pusti.” A ipak, i tada ostaje nešto vrijedno. Ono što smo iskreno dali nikada nije izgubljeno pred Bogom. Možda nije donijelo plod kakav smo željeli, ali je oblikovalo srce. I možda će tek kasnije, iz daljine, čovjek razumjeti zašto je morao pustiti baš ono što je najviše želio zadržati.