Kad čovjek nakon mnogo godina pogleda svoj život, obično se najprije sjeti velikih događaja: ljudi koje je volio, odluka koje su mu promijenile smjer, uspjeha kojima se radovao, gubitaka nakon kojih više ništa nije bilo sasvim isto. Ali postoji i jedna druga, mnogo tiša povijest našega života. Ona se ne nalazi u kalendarima ni fotografijama, i često je se jedva sjećamo. To je povijest ruku koje su nam bile pružene. To su ljudi koji možda nisu imali rješenje za naš problem, možda nisu znali pronaći prave riječi niti su mogli promijeniti ono što nas je boljelo, ali su ostali. I tek kasnije smo shvatili da je njihova prisutnost veća od svakoga odgovora. Nije uklonila križ, ali je učinila da ga ne nosimo sami. Možda smo upravo zbog takvih ljudi stigli dovde. Čovjek vrlo lako počne svoj život promatrati kao vlastito djelo. - govori o svojim odlukama, o svojoj snazi, radu, sposobnostima, o svojoj vjeri. I sve to je istina i važno. Ali ne zaboravimo - nitko od nas nije samoga sebe donio dovde. U svakom životu postoje nečije ruke. Postojala je ruka koja nas je prvi put držala dok još nismo znali hodati. Ruka koja nas je vodila preko ceste. Ruka koja nam je pokazivala slova. Ruka koja je radila da bismo mi mogli učiti. Ruka koja nam je otvorila neka vrata. Ruka koja nas je podigla nakon pogreške, premda smo možda zaslužili prijekor. Ruka koja nas nije pustila kada smo sami sebe gotovo pustili. A postoje i ruke za koje ne znamo. One su posebno tajanstvene. Koliko je ljudi učinilo nešto za nas, a da to nikada nismo saznali? Netko je možda negdje izgovorio dobru riječ o nama i time otvorio vrata kroz koja smo poslije prošli. Netko nas je branio kada nismo bili prisutni. Netko je prešutio našu slabost. Netko nam je oprostio prije nego što smo uopće shvatili koliko smo ga povrijedili. Netko je možda odustao od vlastite koristi da nama učini mjesta. Mi smo nastavili živjeti, ne znajući da je u nekom kutku svijeta jedan čovjek učinio nešto dobro za nas. Bilo je i sklopljenih ruku. Koliko smo puta bili spomenuti pred Bogom dok smo negdje sasvim bezbrižno živjeli svoj dan? Koliko je majki i očeva navečer izgovaralo imena svoje djece? Koliko je baka s krunicom u ruci Bogu povjeravalo unuke koji nisu ni mislili na Boga? Koliko je prijatelja ušlo u crkvu, sjelo u posljednju klupu i reklo samo: ”Gospodine, čuvaj ga”? Koliko je svećenika na oltar donijelo ljude koji nikada nisu saznali da je toga jutra prikazao misu za njih? Ne znamo. Možda ćemo tek pred Bogom jednom saznati od koliko smo tuđih molitava živjeli. Možda. Bog nam često dolazi preko nekoga. Molimo za pomoć, a zazvoni telefon. Molimo za izlaz, a netko nam otvori vrata. Molimo za znak da nismo zaboravljeni, a susretnemo čovjeka koji nas pogleda drugačije od svih drugih. Molimo da nas Bog podigne, a On nam pošalje nečiju ruku. Za kraj recimo - zahvalan čovjek zna da njegov život nije samo rezultat njegovih sposobnosti, da u njemu postoje tragovi tuđe ljubavi.