”Kako ti je ime” – pita ga Isus. ”Legija mi je ime!” (Mk 5, 1-20) Kao da čitamo scenarij nekog akcijskog filma. Isus dolazi u gerazenski kraj samo zbog opsjednutog: dolazi, razgovara s njim, daje mu misiju i odlazi. Veni, vidi, vici. Čovjek (i nekoliko demona koji ga muče) zna tko je Isus i identificira ga kao Sina Boga Svevišnjega. On je u to uvjeren do te mjere da to viče. Isus, s druge strane, vrlo malo govori. Obraća se demonima, moćno, zapovjedno, i kaže im da iziđu iz čovjeka. Sve je doduše neobično, ali Isus je u svemu tome vrlo jednostavan i miran. Kao da se događa nešto uobičajeno. Ovdje bismo mogli reći s Peteom Venkmanom, protagonistom filma ”Istjerivači duhova” iz 1984., duhovitu varijaciju: ”Došli smo. Vidjeli smo. Isprašili smo ga”. Novo nastaje postupno da toga gotovo nismo ni svjesni. Od nas se jedino traži da učimo hodati na nov način. ”Kad je ulazio u lađu, onaj što bijaše opsjednut molio ga da bude uza nj. No, on mu ne dopusti, nego mu reče: Pođi kući k svojima pa im javi što ti je učinio Gospodin, kako ti se smilovao.” Bolno, nemilosrdno? Ne, zato jer mu je Isus dokazao da ga poznaje, i da će, ako će zatrebati, zasigurno opet doći.