Kad smo bili mladi, dani su nam bili širi od obaveza, a sutra se činilo gotovo neiscrpno. Tada nismo mjerili život po rokovima i umoru, nego po susretima, po smijehu, po uvjerenju da se svijet može promijeniti. Mladost nije bila bez tereta, ali tereti su se nosili lakše jer su ramena bila puna nade, a pogled još nije bio naučen na razočaranja. S godinama, srce je postalo opreznije od snova, a pamćenje jače od očekivanja. Prošlo je sve, i ono što nas je boljelo i ono za što smo mislili da bez toga ne možemo živjeti. Prošli su dani puni briga, prošle su i noći u kojima smo se pitali ima li smisla i hoće li ikada biti lakše. Čak i radosti koje su se činile vječnima, s vremenom su se smirile, ne zato da bi nestale, nego da bi se preselile dublje u pamćenje, ondje gdje više ne uzbuđuju, nego tiho griju. Ne izgledamo više kao nekad, zato što se lice, jednako kao i srce, polako ispisuje onim što smo živjeli. Godine same po sebi ne mijenjaju čovjeka toliko koliko to čine brige, gubici, odgovornosti i razočaranja koja se tiho talože. Nekad nam je pogled bio otvoren, neopterećen, usmjeren prema onome što dolazi, a danas je češće okrenut unatrag ili prema onome što treba izdržati. Tijelo i duša pamte ono što smo nosili i to pamćenje ostavlja tragove. Dok smo bili mladi, živjeli smo više iz očekivanja nego iz sjećanja. Lice tada još nije moralo braniti stečeno iskustvo, niti se štititi od ponovnih rana. Kasnije se u nama pojavio oprez, ponekad i zatvorenost, i to nam je najviše mijenjalo izgled. Antoine de Saint-Exupéry je u Citadeli zapisao da čovjeka ne nagrđuju godine, nego navike duše. Kad se duša umori, lice to prije ili kasnije pokaže. Ali nije sve u borama. Postoji jedna tiha istina koju često previdimo – ne izgledamo više isto, ali možemo izgledati dublje. Postoji ljepota koja dolazi s pomirenošću, s prihvaćanjem sebe i života kakav jest. Ona nije upadljiva kao mladost, ali je trajnija. Kad se u čovjeku ponovno probudi smisao, kad prestane nositi život kao teret, a počne ga živjeti kao dar, tada se i pogled mijenja, omekšava, postaje svjetliji. Možda se ne možemo vratiti onome kako smo nekad izgledali, ali možemo postati ono što tada još nismo znali biti.