(NAŠIM MAJKAMA, NAŠIM ŽENAMA I NAŠIM SESTRAMA) U kršćanskoj ikonografiji apostol Pavao je predstavljen, osim knjigom koju drži u jednoj ruci, redovito i simbolom mača koji drži u drugoj. Radi se o simbolima njegova života i svjedočanstva koje je ostavio. On je bio ”mač Božje riječi” u svijetu. Pavlov mač napravljen je po ”njegovoj mjeri”. Svaki onaj tko se stavi u službu Kralja mora se njemu prilagoditi – stavom, stasom i ponašanjem. Isus ne dopušta da mašemo mačevima i da siječemo glave. Isusova majka Marija je imala sasvim drugačiji mač – ”mač boli”. Kada će zajedno s Josipom dijete Isusa donijeti u hram, starac Šimun će joj reći: ”I tebi će mač boli probosti dušu.” (Lk 2, 22-40) Što je time prorok mislio reći? Ne možemo znati sve detalje, ali zasigurno da će njezina ”probodena duša” biti najsnažnije oruđe u njezinom životu. Mnogo je toga neobičnog proživjela i mnogo prepatila. Boljela ju je Josipova sumnja i plan da je potajice otpusti, da je dijete morala roditi u štali, da je morala bježati u Egipat, boljelo ju je što mnogi nisu htjeli razumjeti poruku njezina Sina, a posebno kad je stajala pod njegovim križem. Ali ona je svoje patnje osmislila – nije razumjela zašto mora trpjeti, ali je vjerovala Bogu. Nije gledala samo svoju muku, nego sebe uz svoga Sina na križu. Vidjela je da svojom mukom postaje suotkupiteljica ljudskoga roda, sudionica ljubavi koju ništa ne može ugušiti. U svojoj boli osjećala je da je ljubav križa jača od svega i sviju. Divila se toj ljubavi i u njoj nalazila utjehu. U križu i muci njezina Sina gledala je one koji će jednog dana shvatiti da ih Bog ljubi. Nije bila zarobljena osjećajem tuge ma kako joj je srce krvarilo. Nikada nije bila neutješna i beznadna. Znala je da njezine boli nisu uzaludne.