Ljubav liječi rane. Nije to tek utjeha – ona je stvarnost. Kad znamo da smo voljeni, i kad ljubimo, tada se naše srce smiruje, strahovi se tope, a nada niče. Koliko puta smo nosili teret koji nam je bio pretežak, a onda je došla jedna riječ, pogled, dodir, prisutnost nekoga tko nas voli – i sve je postalo lakše. U Ivanovu evanđelju, Isus nam se objavljuje kao Onaj koji nas ljubi do kraja. Ta ljubav nije zaslužena, nije kupljena, nije ograničena. Ona se daje slobodno. Tko se toj ljubavi otvori – postaje novi čovjek. Zato je ljubav, u konačnici, put ozdravljenja – jer nas vodi k Izvoru Života. ”Šimune Ivanov, ljubiš li me?” To pitanje Isus postavlja Petru nakon uskrsnuća (Iv 21,15-17). Isus ga ne pita za sposobnosti, za znanje, za vjerodostojnost, pa čak ni za kajanje. Pita ga samo jedno: Ljubiš li me? U tom pitanju odzvanja sve – Petrova prošlost, njegovo zatajenje, suze, njegov poziv, njegova budućnost. U ljubavi se nalazi snaga za svaku službu, za oproštenje prošlosti i za novi početak. I svaki put kad padnemo, opet ćemo čuti Isusovo pitanje: Ljubiš li me? Ljubav nas čini ranjivima, ali i istinskima. Ljubav ruši naš ponos, ali gradi i povjerenje. Uskrsli Isus pojavio se pred učenicima i upitao ih: ”Djeco, imate li što za jelo?” A njima te noći nije baš išlo. I onda im daje ideju kako to riješiti… Ne kritizira ih što nisu uspjeli i ne daje im dugačko objašnjenje… Ne kaže im da se vrate na početak, i učine sve drugačije. Ne traži od njih da mijenjaju brod, mreže, ili more. Ne. On im jednostavno kaže: ”Probajte sada sa mnom. Samo malo drugačije – i bit će bolje.” I čudo se dogodilo.