U tišini večeri, kad se utišaju kućni zvukovi i kad dan više ne traži našu pažnju, često se znamo vratiti u prošlost. Otvaraju nam se slike koje smo mislili da su zaboravljene. Prisjetimo se riječi koje smo izgovorili pregrubo, odluke koje su bile pogrešne, prilike koju nismo znali prepoznati. Hoćemo li očajavati nad sobom, ili ćemo sve to staviti u Božje ruke? Kakav je Isus prema takvim večerima? Sigurno ne otvara našu prošlost da bi nas posramio, nego je s nama baš kao i sa svojim učenicima koji su ga izdali, zatajili i napustili. On ne vraća čovjeka u prošlost da ga zarobi, nego da ga ozdravi. On dopušta da mu grješnica suzama pere noge (Lk 7,38). Ne nabraja joj pogreške, ne razotkriva je pred drugima. Kaže joj samo: ”Oprošteni su ti grijesi” (Lk 7,48). To je naš Isus, naš Spasitelj. Dolazi nam s istinom, ali i s milosrđem. Ne kaže nam: nije se dogodilo, nego: dogodilo se, ali to nije posljednja riječ o tebi. Bog nas ne mjeri po našim propuštenim prilikama, nego po ljubavi koju ima prema nama. Prošlost ne možemo promijeniti, ali je možemo predati. Možemo mu reći: Gospodine, takvo je tada bilo moje znanje, moja zrelost, moja snaga. Da sam mogao, da sam znao i smogao snage – danas bih vjerojatno napravio drugačije. Isus je otkupitelj naše prošlosti. On je platio glavom za svakoga od nas. Naše pogrešne odluke, ponašanja i djela nikada neće biti jače od Njegove ljubavi. Nemojmo zaspati prije nego se toga sjetimo.