Postoje trenuci u životu kada sve izgleda zatvoreno, kao da nema izlaza, kao da su odnosi, okolnosti ili vlastite slabosti jače od nas. Upravo u takvim trenucima prijateljstvo pokazuje svoju pravu snagu. Ono nije samo ugoda ni površno slaganje, nego prostor u kojem netko odluči ostati uz tebe i bez jasnog rješenja. Pravo prijateljstvo ne briše težinu situacije, ali mijenja način na koji je nosimo. Kada netko stoji uz tebe, i nemoguće više nije posve isto. U Knjizi Propovjednika stoji: ”Bolje je dvojici nego jednome… Padne li jedan, drugi će ga podići; a teško jednomu! Ako padne, nema nikoga da ga podigne” (Prop 4,9-10). Nitko nije stvoren da nosi život sam. U evanđelju po Marku postoji snažna slika četvorice koji nose uzetoga i, ne mogavši ući kroz vrata, razvaljuju krov da bi ga spustili pred Isusa (Mk 2,1-12). Prijateljstvo ne priznaje prepreke. Ono ne pita je li nešto moguće, nego traži način da pomogne. I po toj upornosti događa se čudo. Ne samo ozdravljenje tijela, nego i oproštenje, obnova cijelog čovjeka. Zanimljivo je da Isus, gledajući nas, ne gleda samo nas, nego i vjeru naših prijatelja. Jedan pisac je zapisao da je prijatelj onaj koji te podsjeti na ono što jesi onda kada to sam zaboraviš. U tome je možda najveće čudo prijateljstva. Ono ne stvara novu stvarnost, nego ti pomaže vidjeti da ni u najtežoj situaciji nisi izgubljen. Zato se prava čuda često događaju kroz prisutnost, vjernost i strpljenje, kroz nekoga tko ne odustaje od tebe. I onda ono što je izgledalo nemoguće počinje poprimati drugačije lice. Ne zato što su se okolnosti promijenile, nego zato što više nismo sami.