Prihvatiti otajstvo beskrajne ljubavi znači stati pred Boga bez potrebe da ga do kraja razumijemo, ali s povjerenjem da nas On razumije potpuno. Četvrta nedjelja adventa dovodi nas u tišinu Nazareta, na mjesto gdje se ne događa spektakl, nego povjerenje. Evanđelje govori o Mariji koja prihvaća riječ koja je nadilazi, koja pristaje na put čije posljedice ne može unaprijed izračunati, ali osjeća da je u toj riječi život. ”Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi” (Lk 1,38) nije rečenica trenutne hrabrosti, nego duboke nutarnje otvorenosti otajstvu koje se prima, a ne posjeduje. Bog ulazi u svijet povjerenjem jedne mlade žene i tišinom jednoga doma. Beskrajna ljubav ne dolazi kao rješenje svih pitanja, nego kao prisutnost koja ostaje i kada pitanja ostanu bez odgovora. Karl Rahner u djelu Grundkurs des Glaubens piše da je kršćanska vjera prije svega prihvaćanje vlastite otvorenosti prema neizmjernom, prema Bogu koji dolazi kao dar, a ne kao predmet kontrole. Marija ne traži jamstva, ne postavlja uvjete, ne traži znakove, ona nosi u sebi Riječ i dopušta da se u njezinu životu oblikuje ono što još ne vidi. Bog traži raspoloživo srce. Bog se rađa ondje gdje mu se vjeruje, čak i kada je put nejasan. ”Gle, začet ćeš i roditi sina” (Lk 1,31) je poziv svakome da povjeruje kako Bog želi započeti nešto novo u njegovom životu. Prihvatiti otajstvo beskrajne ljubavi znači reći: ne znam sve, ali vjerujem Tebi. A to je već početak Božića.