O suzama pjeva klapa Šufit (Ne diraj moju ljubav). I stvarno – mnogi bi se složili da im je previše suza, ali i priznali da nisu bile uzaludne. Ponekad nam se čini da je suza znak poraza, a zapravo je često znak da srce još živi. Suza je trag da nas nešto još dotiče, da volimo, da smo povrijeđeni jer nam je stalo. Ernesto Cardenal, pjesnik i svećenik iz Nikaragve, u svojim meditacijama piše kako su suze molitva tijela kada riječi više nisu dovoljne. I doista, ima trenutaka kada čovjek ne zna što reći Bogu, ali suze same postanu vapaj. Sveti Pavao kaže da Duh ”posreduje za nas neizrecivim uzdasima” (Rim 8,26). Ne znam kakve su bile tvoje suze. Jesu li bile suze gubitka, izdaje, razočaranja, samoće, ili možda suze zbog tvojih pogrešaka. Ali znam jedno: nijedna suza nije izgubljena. U Knjizi Otkrivenja stoji da će Bog ”otrti svaku suzu s očiju” (Otk 21,4). To znači da je svaka suza primijećena, nijedna nije pala nevidljivo. Ako je bilo previše suza, možda je to zato što je bilo i previše ljubavi, očekivanja, čežnje za dobrim. Čovjek koji je plakao, može razumjeti drugoga koji plače. On ne daje jeftine savjete. On šuti i ostaje. To nije slabost. To je znak da smo živjeli punim srcem. I vjerujem da Bog broji naše suze da bi ih jednog dana pretvorio u radost.