Riječ ”vlast” i različite izvedenice te riječi (autoritet, moć, snaga,…) pojavljuje se svaki put kad Isus istjeruje demone. On ih je s vlašću istjerivao. (usp. Lk 4, 31-37) Njegovo Ime izaziva strah kod njih. Kada je Sotona u pitanju, kod Isusa nema milosti, nema popuštanja. Đavao urliče i stenje: ”Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš! Znam ja tko si ti: Svetac Božji.” Tako je – Isus je Svetac Božji. On je Spasitelj. I ako još uvijek demoni lutaju ovim svijetom, a lutaju, tražeći ”koga da proždru”, jedino ih njegovo sveto Ime straši i istjeruje. Prije smrti malo ga je tko nazivao Svecem, Sinom Božjim, međutim đavli jesu, misleći da će mu na taj način oduzeti snagu. Ali kad se Isusovo ime spomene, đavli bježe. Oni se boje. Oni su smeće koje uništava i prlja, podrugljivci, brbljavci i hvalisavci. Oni plaše i ismijavaju, lažu i čine zlo ali nisu svemoćni. Oni su stvorenja. Samo stvorenja, a ne božanstva. Ne treba ih se plašiti. Vjera nas uči da moramo imati samo ”straha Božjega”, jer Njegovo je ime sveto, pre-sveto i moćno, ”Ime nad svakim imenom” (Fil 2,9), koje nas štiti i zagovara, liječi i ozdravlja. On je Istina. On je naš štit. Sv. Franjo je govorio: ”Kad čujete njegovo Ime, poklonite mu se sa strahom i poštovanjem, licem do zemlje (Neh 8,6). Ime mu je Gospodin Isus Krist, Sin Svevišnjega (Lk 1,32), koji nek je blagoslovljen u vjekove (Rim 1,25).” Neka nam njegovo sveto Ime bude uvijek u srcu, u mislima i na usnama. Ne spominjimo ga ”uzalud”, ne izgovarajmo ga tek tako, olako. Nikada ”uzalud” nego samo kad mu ”dajemo slavu, čast i hvalu.”