Michelangelo Merisi da Caravaggio (1571.–1610.) talijanski je slikar koji je najveći dio svog života proveo u Rimu, a tijekom posljednje četiri godine života kretao se između Napulja, Malte i Sicilije. Slavni slikar naslikao je Večeru u Emausu između 1605. i 1606. Slika predstavlja vrhunac epizode opisane u Evanđelju po Luki (24, 13-35) gdje dvojica Kristovih učenika, Kleofa slijeva i drugi zdesna, možda Jakov Veliki, prepoznaju uskrslog Krista u trenutku kada čini gestu blagoslova kruha i vina, aludirajući na taj način na sakrament euharistije. Dvojica učenika pokazuju čuđenje – Kleofa ustaje sa stolca i pokazuje svoj savijeni lakat u prvom planu; drugi, odjeven poput hodočasnika sa školjkom na prsima, širi ruke gestom koja simbolično oponaša križ, te mjeri raspoloživi prostor u daljini; njegova desna ruka je prevelika, ali služi da usmjeri pogled gledatelja prema Kristu. Četvrti lik, krčmar, pokazuje nesvjesno čuđenje, ne shvaća značenje epizode kojoj svjedoči. Konačno, čovjek okrenut leđima djeluje kao sredstvo za izravnije uključivanje gledatelja u scenu, koji je pozvan da zauzme slobodno mjesto ostavljeno za stolom ispred Isusa. To je naše mjesto. Uskrsnućem nam je Gospodin otvorio oči za one stvarnosti koje izmiču ljudskom pogledu i ljudskome shvaćanju, dao nam je razumijevanje spasenja. To je ponajprije otvaranje očiju za razumijevanje Pisma i raspoznavanje Isusova lika u svim Pismima, a zatim sposobnost da ga prepoznamo u lomljenju kruha, u euharistiji. Apostolu Tomi Isus će reći: ”Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!”