S vremenom naučimo da postoje stvari koje se ne mogu vratiti. Trošimo snagu pokušavajući spasiti ono što se već odavno raspalo: vraćamo se istim razgovorima, istim sukobima i istim razočaranjima, uvjereni da će još jedan napor, još jedna riječ ili još jedno odricanje promijeniti tijek događaja, a iskrenije je priznati da je jedno poglavlje završeno, i da u tome ne mora biti tragedije. Ono što više ne možemo nositi moramo prepustiti Bogu. Ima odnosa koji su nam bili dragocjeni, ali su došli do svoga kraja. Ima očekivanja koja su nas nosila godinama, ali se nisu ostvarila. Ima snova koje smo iskreno voljeli, a koji su se raspršili pred okolnostima koje nismo mogli promijeniti. Postoji napast da stalno popravljamo ono što je slomljeno, pokušavamo vratiti prošlost, oživjeti ono što je umrlo ili zadržati ono što nam više nije dano nositi. Dopustimo si nešto novo: ”Ne spominjite se onoga što se zbilo, niti mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?” (Iz 43,18-19). Neke stvari treba oplakati, neke oprostiti, a neke predati Bogu i od nekih se jednostavno udaljiti, i nastaviti drugačije.