Ne nestaju one odjednom. Ostaju u glasu, u navikama, u pogledima kojima branimo sami sebe. Ponekad i onda kada mislimo da smo krenuli prema svjetlu, u nama još uvijek žive sjene koje poznajemo bolje nego slobodu. Lakše je nositi ono na što smo navikli nego se usuditi biti nov čovjek. Isus nas poziva da se odreknemo staroga u sebi. Petar ostavlja mreže, ali mnogo će mu dulje trebati da ostavi strah. Matej ustaje od carinarnice, ali dugo ostaje iz vlastitih računica. Augustin u Ispovijestima piše: ”Nosio sam samoga sebe kao kuću nesreće”. Čovjek sebe često upravo tako nosi – svoje tvrdoglavosti, svoje obrane, svoje rane koje pretvara u zidove. Zato Kristova riječ da sve ostavimo zna boljeti, jer dira ono što smo godinama smatrali dijelom svoga identiteta. A on nas najviše udaljuje od života. Istina, krivine duše ne ispravljaju se silom, nego se polako predaju ljubavi. Kao što rijeka dugo traži put prema moru, tako i čovjek dugo uči vjerovati da ne mora ostati zarobljen u onome što je bio. Bog je strpljiviji s nama nego što smo mi sa sobom. Ne traži savršenstvo preko noći. Traži srce koje će mu dopustiti da ga vodi. Ne skrivajmo svoje krivine od Boga. Dopustimo da kroz njih prolazi On svojim svjetlom.