Mala Terezija, odnosno sveta Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica (poznata i kao Terezija iz Lisieuxa), jedna je od najomiljenijih svetica Katoličke Crkve. Rođena je 1873. u Francuskoj, a u Karmel u Lisieuxu stupila je sa samo 15 godina. Umrla je mlada, sa 24 godine, ali je ostavila neizbrisiv trag. “Duhovnost praznih ruku” jedan je od najljepših dijelova njezine duhovne ostavštine. Pred Boga ne dolazimo puni vlastitih zasluga, nego s djetinjim pouzdanjem, priznajući svoju malenost i potrebu za Njegovom milošću. To je srž njezina “malog puta” – puta ljubavi, poniznosti i potpunog predanja Bogu u svakodnevnim stvarima. ”Shvatila sam da, i kada bih učinila sva djela svetaca, ipak bih ostala siromašna i praznih ruku. Zato želim doći k Bogu srcem ispunjenim samo pouzdanjem i ljubavlju.” Divila se jednostavnom životu u Gospodinu i postala je primjer vještine pronalaženja duhovne pustolovine u malim stvarima. O toj tajni pričao je Isus ”nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici.” (Lk 18,9-14) Priča ih je trebala podsjetiti na Kajina koji je vjerovao da je pravedan jer je prinio Gospodinu prve plodove svoje žetve. Međutim, Gospodin nije pogledao na njegov prinos. Prispodoba ih je također trebala podsjetiti i na bogatog mladića koji je poštivao sve zapovijedi, i zato vjerovao da je pravedan, ali njemu, u konačnici, Isus nije ni trebao. Što ćemo zaključiti? Isusu trebaju naše ”prazne ruke”. On od nas ne traži da budemo savršeni, nego da mu dopustimo da nas ljubi: ”Milošću smo spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao.” (Ef 2, 8-9)