Bilo je to prije mnogo godina. Ležao sam u bolničkoj sobi s još nekoliko pacijenata, kad je ušao stari pater isusovac i upitao: ”Hoće li se tko ispovjediti?” Naravno, tko će drugi nego velečasni! Imao sam neku ”siću”, ali bilo je i iz šeste zapovijedi. Pater me pogledao i upitao: ”Koliko puta?” Bilo mi je neugodno jer su svi u sobi slušali. Rekao sam: ”Više puta!” Ali on nije odustajao: ”Koliko puta?” Na kraju sam tiho rekao da je dosta s tim ”koliko puta”. Danas mi je to pomalo smiješno, ali tada, u onoj bolesničkoj sobi, nije bilo lako. Zašto je govoriti o grijehu protiv šeste zapovijedi tako teško? Možda zato što dira u ono najskrivenije u čovjeku – u prostor tijela, osjećaja i ljubavi. U spolnosti je čovjek najizloženiji, ali i najosjetljiviji. U njoj se dotiču ranjivost i čežnja, stid i želja za blizinom. Kad pogriješimo, osjećamo se ogoljeni, ne toliko pred drugima, koliko pred samima sobom. Kad se u crkvenim razgovorima spomene šesta zapovijed, često nastupi tišina. Nitko nije neutralan. Svatko nosi svoje iskustvo, svoje borbe, svoje tišine. U kulturi koja je o spolnosti dugo šutjela ili govorila samo kroz zabrane, u mnogima probudi stid. Ipak, taj stid nije neprijatelj. Joseph Ratzinger je napisao da ”u sramu zbog spolnosti čovjek ne skriva samo tijelo, nego i misterij svoga bića koje žudi za ljubavlju” (Uvod u kršćanstvo, 1968.). Taj osjećaj pokazuje da još znamo da tijelo nije obična stvar, nego sveti dar. Mnogi se bore s osjećajem nemoći, jer im se čini da uvijek padaju u isto. U toj borbi lako se rodi tjeskoba – mislimo da nas Bog gleda s razočaranjem. Ali Bog ne mjeri. On liječi. Njegov pogled nije pogled suca, nego pogled Onoga koji zna koliko je teško voljeti čisto i iskreno. On zna da prava čistoća nije bezgrešnost, nego ljubav koja uči gledati s poštovanjem. Karl Rahner je zapisao da ”čovjek nikada nije toliko ogoljen pred Bogom kao u iskustvu svoje spolnosti” (O iskustvu Duha, 1963.). I doista, to je mjesto gdje čovjek postaje svjestan koliko mu je Bog potreban. Možda zato tišina koja nastupi kad se ta tema spomene nije znak neugode, nego znak da duša prepoznaje da se nalazi na svetom tlu. U toj tišini Duh Sveti dotiče ono što ne može dotaknuti ni riječ, ni pogled, ni bilo tko drugi. I tada se, u srcu koje se predaje, rađa nešto novo: blagost prema sebi, povjerenje u Božje milosrđe, svijest da nas On voli i u onome što je slomljeno. Bog nas ne voli ”unatoč” našim slabostima. On nas voli upravo u njima – tamo gdje se najviše bojimo da nas se vidi. Gospodine, ti si moj Učitelj i Gospodar, vodi moje korake. Učini da se ne zadržavam na putovima koji ne vode k tebi, na putovima samodostatnosti i površnosti koji mame svojim sjajem, a ostavljaju prazninu. Nauči me hoditi koracima vjere – u svakom trenutku, na svakom raskrižju. Tvoja riječ, Gospodine, svjetiljka je nogama mojim i svjetlo mojoj stazi (Ps 119,105). Kad tama sumnje padne na srce, podsjeti me da se ne bojim. Daj mi poniznost da ti dopustim biti Gospodar mog vremena, mojih izbora, mojih želja. I kad dođe dan kad ću biti umoran od traženja, podsjeti me da ti nisi daleko, da si sa mnom u svakom koraku koji činim. Ti si moj Bog, moja ljubav, moje sve. U tvoje ruke polažem svoje srce, svoje misli, svoj dan. Ostani uz mene, Gospodine, kad posustanem, kad izgubim smjer, kad me obuzme nemir. Ti si moja ljubav, Gospodine. Nauči me ljubiti jednostavno, kao dijete koje vjeruje i ne traži ništa više. U tebi počiva moj početak i moj kraj, moj sada i moje sutra. Samo tebe želim, Gospodine. Ti si želja mog života.