Lijepo je vratiti se u djetinjstvo. Istina, nisu sva djetinjstva bila lijepa, i mnogi bi se nerado u njih vratili. I tu istinu valja izreći bez uljepšavanja: mnogi bi se rado odmaknuli od vlastitoga djetinjstva, jer u njemu nisu ostale samo igre i sigurnost, nego i tišine koje su boljele, nerazumijevanja koja su oblikovala rane, pa i strahovi za koje nije bilo riječi. Povratak u djetinjstvo za takve ljude znači hrabrost da se pogleda u prostor koji je bio manjkav, ponekad i okrutan. Istina, djetinjstvo nikada nije samo slika radosti; ono je istodobno i krhka točka početka, ali ipak, ono je i mjesto gdje je naš život počeo. Upravo zato djetinjstvo, bez obzira na svoju složenost, ostaje sinonim za početke, jer je ondje svatko od nas prvi put otkrio da život postoji, da se može učiti, voljeti, padati, ustajati i nadati se. Točno je da početak nikada ne određuje sve, ali nosi temelj iz kojeg će kasnije nicati naše razumijevanje svijeta. U Evanđelju postoji jedan tihi paradoks: dok Isus poziva na djetinje srce, nikada ne kaže da se čovjek mora vratiti u djetinjstvo kao u neku idilu. Poziv se odnosi na povjerenje, ne na uspomene. Djetinje povjerenje kod nas odraslih nije sentimentalno; ono je nova sposobnost da pustimo da nas Bog vodi. Dietrich Bonhoeffer kaže kako je zrelost kršćana zapravo sposobnost da Bogu dopustimo pristup ondje gdje nas je život najviše povrijedio, jer se tek tada rađa istinska sloboda. Za ljude čije je djetinjstvo bilo teško, povratak ne znači vraćanje u tamu, nego novo tumačenje te tame. Čovjek se može vratiti kao netko tko više nije zarobljenik nego svjedok; kao onaj koji vidi da njegova rana nije kraj priče. Možda je zato važno reći da se povratak u djetinjstvo nikada nije radi prošlosti, nego radi budućnosti. Kada se ohrabrimo dotaknuti vlastitu povijest, čak i onu bolnu, otkrivamo da Bog nije bio odsutan ni onda kada to nismo mogli prepoznati. U tom novom čitanju života ne bježimo unatrag, nego dišemo dublje naprijed, jer prepoznajemo da se Bog u našim pričama nije prestao približavati, čak ni u trenucima kada su drugi bili daleki. Evanđelist Luka piše kako su pastiri nakon anđelova navještaja otišli ”žurno” vidjeti novorođenoga (Lk 2,15). Ta žurba nije bila iz dužnosti, nego upravo iz dječje znatiželje i spontanosti. Božić nas tako svake godine na svoj nenametljiv način poziva na povratak jednostavnosti koja je sposobna prepoznati Boga u svemu što smo bili kao djeca. U takvom povratku obično nema nostalgije koja želi pobjeći od stvarnosti, nego više nježne jasnoće kojom se vidi kako su najraniji trenuci bili poput prvih kapi kiše koje natapaju zemlju našega današnjega života. U djetinjstvu smo učili vjerovati bez mnogo objašnjenja, slušati bez otpora i radovati se bez razloga, a upravo ta jednostavnost najčešće budi ono što Isus ističe u riječima: ”Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 18,3). U djetinjstvu se, možda više nego ikada kasnije, osjećala Božja blizina koja nije bila teološka misao, nego stvarnost prisutna u očevom koraku, majčinom glasu, u sigurnosti doma i u čudu koje bi nas zaustavilo pred običnim mravom koji nosi zrno hrane. I kada se danas vraćamo tim slikama, osjetimo kako nas one ne vraćaju u prošlost, nego nas guraju naprijed, kako bismo iznova otkrili sebe.