Ondje gdje motiv više nije ljubav, nego potvrda, taština se doista ušulja na mjesto milosti, i to pod krinkom revnosti i uspjeha. Čovjek tada više ne djeluje iz zahvalnosti što je pozvan, nego iz potrebe da bude viđen i priznat, a služba, umjesto prostora susreta s Bogom i ljudima, postaje sredstvo samopotvrđivanja. Isus zato tako oštro razotkriva tu zamjenu motiva kad govori o onima koji ”već primaju svoju plaću” (Mt 6,2), jer potvrda publike, koliko god bila privlačna, ne može nositi težinu milosti. Milost uvijek oslobađa, dok taština veže. Milost dopušta da se sije i onda kada se ne vidi žetva, dok taština stalno traži ogledalo i odjek. Kad se u srcu dogodi taj pomak, Crkva i njezini službenici riskiraju da izgube unutarnju slobodu iz koje se rađa autentična plodnost. Ljubav ne treba dokaz, ona se daruje, dok potreba za potvrdom neprestano traži povratnu informaciju. Ljubav skida slojeve uloga, strategija i slika koje smo s vremenom izgradili, često iz straha, ponekad iz dobre namjere. Ona ne pita koliko smo učinili, nego iz čega smo činili. Zato je povratak ljubavi često bolan, jer traži iskrenost prema sebi i prema Bogu. No, ondje gdje ljubav ponovno postane motiv, nestaje potreba za ogledalom i usporedbom, jer vrijednost više ne ovisi o pogledu drugih. Ljubav ne žuri, ne mjeri se rokovima ni rezultatima, nego vjernošću u svakodnevnom. U tom ritmu ponovno učimo sijati bez garancije žetve, govoriti istinu bez potrebe za pljeskom, ostajati uz ljude i onda kada se to ne vidi. Ljubav ne traži da bude primijećena, ali mijenja sve čega se dotakne. Na kraju, povratak ljubavi nije nešto što se jednom obavi, nego put koji se stalno iznova bira.