Nauči me, Gospodine, svojemu putu (Ps 86,1-6). Ne objašnjavaj mi ga, ne crtaj mi ga na karti. Uzmi me za ruku. Hodaj uz mene, uči me hodati. Uči me putu križa. Onog u Getsemaniji. Nisi pregovarao s njim. Uči me, Gospodine, i tišini. U meni je puno riječi, opravdanja, rasprava… Uči me, kao i Iliju na Horebu, da nisi u oluji ni u potresu, nego u tihom lahoru. Uči me da tvoj put nije savršenstvo bez padova, nego vjernost u slabosti. Gospodine, ako je to put na kojem ću izgubiti sebe da bih pronašao Tebe, povedi me. Ako je to put praštanja, put pomirenja ili put povjerenja kada ne vidim ishod, povedi me. Povedi me, tamo gdje je ljubav jača od zla, gdje nećemo morat dokazivati da je iskrena. Povedi me tamo gdje ćeš ti biti ti, bez uloga koje moraš igrati. Gdje ću ja biti ja, bez straha da ću biti previše ili premalo. Gdje se nećemo bojati vlastite nježnosti, i gdje će naša istina biti dovoljna sama sebi. Na mjesto bez imena, na mjesto gdje ćemo se držati za ruke bez skrivanja, gdje će naši snovi biti sigurni bez obzira na noć. Povedi me tamo gdje ćemo zajedno učiti što znači voljeti bez obrane, bez bijega, bez straha, gdje nećemo dizati zidove od ponosa, ni skrivati rane iza osmijeha. Tamo gdje će i naša nesavršenost imati pravo na svoje mjesto, i gdje pogreške neće biti kraj svijeta. Povedi me tamo gdje ćemo se radovati malim stvarima, jutru koje nas zatekne budne, kiši koja nas natjera da se stisnemo bliže. Gdje će svaki dan biti prilika da ponovno izaberemo jedno drugo, bez straha da će ugasiti ono što nosimo u sebi. Kad bi saznali koliko Te ljubim, podigli bi glasove i kazali da je to ludost, da je to pogrešno, da nije vrijeme, da nije mjesto. Pokušali bi nas uvjeriti da trebamo odustati, da je sigurnije ne voljeti nego riskirati srce. Ali ne znaju da dijelimo tragove svjetla koje ne mogu utrnuti, i da ne mogu srušiti mostove koji žive u našim dušama. To ne mogu ukrasti, to ne mogu spaliti. To je samo naše, čak i kad bi znali sve.