Da, ponekad stvarno trebamo čekati. Ne zato što smo pasivni ili zato što nemamo snage, nego zato što život nije uvijek nešto što se može ubrzati. Ima trenutaka kad sve u nama želi rješenje odmah, traži znak, vapi za jasnoćom, a baš tada se dogodi šutnja. I zna biti teška! Ali čekanje da dođe pravi trenutak i rješenje nije gubitak vremena. Dok čekamo, stvari u nama se slažu, neke želje otpadaju, neke se pročiste, a poneka istina ispliva i sve nekako vidimo u drugačijem svijetlu. Život često priprema odgovore koje ne bismo prepoznali da dođu prerano, jer bismo ih krivo shvatili ili uzeli zdravo za gotovo. Ne dobijemo sve kad mislimo da smo spremni, nego onda kad možemo nositi posljedice toga što dobijemo. Na kraju, život rijetko pita jesmo li nestrpljivi. On daje u svoje vrijeme. A kad se osvrnemo, često shvatimo da je baš to razdoblje čekanja bilo ono u kojem smo najviše naučili o sebi, o povjerenju i o tome da nisu sve dobre stvari rezultat forsiranja, nego dopuštanja.