Ponekad imamo krivo zato što gledamo samo jedan dio stvarnosti i mislimo da je to cijela istina. Čovjek lako povjeruje vlastitom dojmu, vlastitoj povredi, vlastitoj logici, ali srce drugoga čovjeka ne vidi se izvana tako lako. Mnogi nesporazumi nastaju upravo ondje gdje smo bili sigurni da dobro razumijemo, a zapravo smo razumjeli samo sebe. Zato je poniznost tako važna. Ponizan čovjek ne misli o sebi loše, ali ostavlja mogućnost da možda nije sve shvatio kako treba. To je velika unutarnja sloboda. Ona nas čuva od osude, od tvrdoće, od brzih presuda. Isus više puta pokazuje upravo takvu širinu pogleda. Dok drugi odmah presuđuju, on zastaje, gleda dublje i otkriva ono što ljudima promiče. Sjetimo se riječi: ”Ne sudite da ne budete suđeni” (Mt 7,1). I o Bogu često imamo krivu sliku. Mislimo da je dalek kad šuti, da nas je zaboravio kad nas vodi kroz tamu, da nas kažnjava kad nas zapravo odgaja. A Bog često radi najdublje upravo onda kad ga najmanje razumijemo. Zato vjera nije samo sigurnost, nije samo znati, nego i vjerovati da je Božji pogled širi od našega. Dobro je zato ponekad zastati i u sebi reći: možda nemam cijelu sliku, možda trebam još slušati, još moliti, još pričekati. Ta rečenica može spasiti odnos, smiriti srce i otvoriti prostor milosti. Jer istina ne ulazi u čovjeka koji je već unaprijed sve zaključio, nego u onoga koji ostaje otvoren. Ponekad definitivno imamo krivo, ali to nije kraj. To može biti početak veće mudrosti, dublje blagosti i čišćega srca. Upravo kad priznamo da ne vidimo sve, postajemo sposobni vidjeti više.