Paketomanija je postala nova svakodnevica: čekanje kurira, sitno uzbuđenje nad obavijesti na mobitelu, mali ritual raspakiravanja, a sve to kao zamjena za ono tiho i duboko iščekivanje kojem nas uči vjera. Teolozi šezdesetih godina su u svojim razmišljanjima naglašavali da se vjera rađa iz osjetljivosti za ono što dolazi, ali ne kao površan impuls, nego kao duboka pažnja prema Bogu koji se daruje u vremenu. Paketomanija je kao mala parodija te duhovne budnosti. Ona otkriva kako nam je lako skliznuti u površno iščekivanje i zamijeniti unutarnje veselje trenutnim isporukama koje traju kratko kao zvonce na vratima. Često čujemo da su nam stari predali vjeru, kao da je to nešto nalik škatulji koju bi se moglo položiti na stol i reći: evo, ovo je tvoje. Ali vjera nikada nije bila paket, nikada predmet koji se jednostavno preda. Ustvari, naši stari su nam zapravo prenijeli svjetlo koje se prenosi pogledom i gestom, toplinu koja se ne čuva u ladici nego u srcu, put kojim je moguće krenuti, ali ga nitko ne može prehodati umjesto nas. U biblijskom iskustvu već od početka postoji ta dinamika živoga prijenosa. Kad u Ponovljenom zakonu piše: ”Ove riječi koje ti danas zapovijedam neka budu u tvome srcu; ponavljaj ih svojoj djeci” (Pnz 6,6–7), jasno nam je da se ne radi o predaji nečega gotovog, nego o prenošenju života. Vjera se predaje time što se živi pred nekim, time što je se dijeli u onom svakodnevnom: u znaku križa prije obroka, u radosti zajedničke nedjelje, u miru koji ostaje nakon svađe, u šutnji pred grobom. To nisu paketi, nego tragovi. Edward Schillebeeckx naglašava da je vjera iskustvo koje se ”dogodi” u susretu, a ne naslijeđe koje se pohranjuje. U djelu ”Krist – sakrament susreta s Bogom” Schillebeeckx opisuje kako su prvi učenici govorili o svojoj vjeri ne kao o nečemu naslijeđenom, nego kao o životu koji ih je preobrazio. Vjera se drugome može samo pokazati, a nikada predati kao paket. Isus nikada ne daje vjeru kao gotov proizvod – ni Nikodemu, ni Samarijanki, ni učenicima iz Emausa. Nigdje nema paketa. Sve je odnos, rast, potraga, dijalog. Propovjednici govore da su nam stari ”predali vjeru” jer žele naglasiti kontinuitet – ali stari nam nisu predali paket, nego svjedočanstvo. Predali su nam svoje putanje, svoje borbe, svoje pouzdanje, svoj stil hoda s Bogom. To nije predmet nego trag.