Stari nas uče da se baština ne mjeri ni metrima, ni godinama, nego dušom koja je naučila vjerovati i živjeti pošteno. ”Kuća od poštenja” nije samo građevina; to je dom sazdan od istine, čestitosti, rada, poniznosti, od vrijednosti koje nisu bučne, ali su temeljne. Stari nam govore: čuvajte zemlju da biste znali od kuda ste, čuvajte kuću da biste znali kako se živi, čuvajte vjeru da biste znali zašto se živi, i poštenje da biste znali tko ste. To je poganski kralj Antioh IV. Epifan, o kome piše Knjiga Makabejaca, zaboravio. U židovskoj predaji ostao je zapamćen kao onaj koji je obeščastio Hram i pokušao izbrisati vjernost Zakonu. Nakon svih pohoda, pobjeda i nasilja, u času svoje smrti priznao je vlastite zablude – mislio je da gospodari svime, a ustvari nije uspio gospodariti vlastitim životom. Nakon njegove smrti, Izabrani narod nije znao smije li se radovati ili tugovati. Vratili su se svećenici, ali zidovi Hrama su šutjeli. Pobožni starac, jedan od rijetkih svećenika koji se usprotivio Antihonovu nasilju, kasnije je pričao da mu se tog dana činilo kao da kamenje plače. U godinama koje su slijedile, narod se polako oporavljao. Ljudi su se vraćali svojim poljima, zapovjednici su se odrekli međusobnih sporova, ali djeca su slušala priče o kralju koji je izgubio sebe prije nego što je izgubio krunu. S vremenom, stariji su počeli govorili mlađima: ”Sjetite se Antihona kad god pomislite da ste jači od Svetoga.” Njegova sudbina ostaje kao opomena da čovjek najteže poraze doživi onda kada prestane razlikovati sveto od vlastitih želja, kad zaboravi da Hram nije mjesto od kamena, nego mjesto gdje čovjek zna kome pripada.