Ostale su mreže na obali. Ostao je čamac. Ostao je život koji su poznavali. A oni su krenuli. Nisu znali kamo će ih taj put odvesti niti što ih čeka sutra. Pred njima nije bio plan, nego Isus, i to im je bilo dovoljno. Povjerovali su njemu više nego sigurnosti koju su do tada imali. Isus i nas poziva da pustimo ono za što smo mislili da bez toga ne možemo živjeti. Poziva nas da svoje mreže prestanemo držati kao jedinu sigurnost i da njemu povjerujemo više nego svojim planovima. ”Pođi za mnom.” Te riječi nisu ostale na obali Galilejskoga mora. One su upućene i nama i traže naš odgovor. Učenici nisu odgovorili samo riječima, nego svojim životom. Ostavili su sve i pošli za njim. Na tom su putu otkrili da ono najvažnije nisu ostavili na obali, nego su ga pronašli pred sobom. Pronašli su Njega. Uz Isusa su počeli drukčije gledati na sve ono što su prije smatrali neophodnim. Shvatili su da čovjek može imati pune mreže, čamac i sigurnost, a ipak ne imati ono zbog čega vrijedi živjeti. Isus nije od njih tražio da ostave sve zato da bi ostali bez ičega. Pozvao ih je da ostave ono što ih je vezalo kako bi mogli primiti ono što im je želio dati. Pozvao ih je iz poznatoga života u život s njim. To je i naš put. Isus ne traži od nas da najprije znamo kamo će nas odvesti. Traži da mu vjerujemo dovoljno da krenemo. Vjera nije sigurnost da poznajemo svaki sljedeći korak. Vjera je sigurnost da poznajemo Onoga za kojim idemo. Zato pravo pitanje nije što moram ostaviti ako krenem za Isusom. Pravo je pitanje što ću propustiti ako ostanem uz svoje mreže i ne krenem za njim.