Nakon što je čudesno umnožio kruhove, Isus prisiljava učenike da otiđu na drugu obalu (Mk 6,45–46), dok On ostaje sam, najprije s mnoštvom, a zatim u molitvi. Učenici bi najradije ostali ondje gdje se upravo dogodilo čudo, ondje gdje je oduševljenje naroda, ali Isus ne dopušta da ih ponese zanos mase, niti da ih zadrži osjećaj sigurnosti, nego ih šalje preko jezera, u noć, u neizvjesnost. On sam izabire samoću i molitvu. Nakon uspjeha, ide u tišinu pred Oca. Henri Nouwen u knjizi Put srca piše kako je Isusova molitva uvijek bila način da se ne poistovjeti s očekivanjima ljudi, nego da ostane vjeran svome poslanju. Molitva ga čuva od toga da postane ono što ljudi žele, umjesto onoga što Otac želi za njega. Učenici, s druge strane, odlaze bez Njega. To je jedan od najtežih trenutaka vjere: biti poslan, a ne osjećati Isusovu blizinu. Ta rečenica pogađa u samu srž današnje krize poziva, ali i krize vjere općenito. Kažu da zbog toga danas mnogi svećenici i redovnice odlaze – jer ”moraju” biti poslanici, a ne osjećaju blizinu Božju. Oni ne odlaze zato što su prestali vjerovati u Boga, nego zato što su predugo ostali u službi koja traži stalnu prisutnost, dostupnost i davanje, a iznutra su ostali bez prostora u kojem bi smjeli biti sami pred Bogom. Kada se poslanje odvoji od molitve, ono se ne pretvara odmah u grijeh ili nevjeru, nego u umor. A dugotrajni umor rađa osjećaj praznine – čovjek i dalje govori o Bogu, ali sve rjeđe govori s Bogom. I tada se događa ono najteže: naviješta se Riječ, a iznutra se ne osjeća da ona najprije dotiče onoga koji ju govori, što se više radi ”za Boga”, to se manje osjeća Boga. U takvom ozračju poslanik postaje funkcija, a ne svjedok. Kada u sebi prepozna da je ostao bez izvora, da više ne crpi iz odnosa s Bogom nego iz navike, strukture ili vlastite potrebe za sigurnošću, tada je odlazak često jedini istinit čin koji mu preostaje. Napuštanje mnogih svećenika i redovnica je zato vapaj duše koja više ne zna kako spojiti poslanje i blizinu, jer nitko ne može dugo biti glasnik Onoga čiju blizinu ne osjeća barem povremeno u dubini svoga bića.