”Ostanite u meni i ja u vama” (Iv 15,4). Te riječi Isus izgovara u noći prije svoje muke. Nisu izrečene usputno, nego gotovo kao posljednja velika želja koju ostavlja učenicima. Zašto mu je da ostanemo u Njemu? Ne trebamo mu u smislu da bi bez nas bio manji ili nesretan. Bog nije usamljen pa da treba čovjeka kako bi ispunio neku prazninu u sebi. On je punina života i ljubavi. Sveti Augustin je govorio da je Bog ”savršen i ništa mu ne može biti dodano”. Zato Isusove riječi nisu vapaj nekoga tko bez nas ne može postojati. Ali ipak mu je važno. I tu dolazimo do ljubavi. Ljubav ne treba drugoga iz manjka, nego ga želi iz obilja. Majka ne voli dijete zato što bez njega ne bi mogla postojati, nego zato što joj je srce otvoreno za njega. Tako je i s Bogom, samo beskrajno dublje. Kada Isus kaže: ”Ostanite u meni”, u tome je želja Boga koji ne želi izgubiti čovjeka. To je govor ljubavi koja poštuje slobodu, ali istodobno čezne za zajedništvom. U cijeloj Bibliji vidi se ta Božja ”žeđ” za čovjekom. Ne žeđ nemoći, nego žeđ ljubavi. Već u Knjizi Postanka Bog traži Adama riječima: ”Gdje si?” (Post 3,9). Ne zato što ne zna gdje je, nego zato što ga izbjegava. Slično govori i prorok Hošea kada Boga prikazuje kao onoga koji ne može prestati ljubiti svoj narod unatoč nevjeri: ”Srce mi je uzdrhtalo” (Hoš 11,8). To su gotovo zapanjujuće riječi. Bog dopušta da se njegova ljubav izrazi ljudskim jezikom čežnje i boli. Hans Urs von Balthasar jednom je napisao da je križ ”oblik Božje ljubavi koja pristaje biti ranjiva pred čovjekovom slobodom”. To je možda najdublji odgovor. Bogu ne treba čovjek da bi bio Bog, ali kad voli, onda dopušta da mu čovjek bude važan. Ljubav uvijek daje drugome važnost. Zato Isus govori tako osobno. Kao da nam govori: ne udaljujte se od života, ne gubite se u tami, ne ostajte sami. Ostajte u meni. Tu se krije i nešto vrlo dirljivo: Bog koji je potpun ipak želi čovjeka. Ne iz potrebe, nego iz ljubavi. A prava ljubav uvijek želi blizinu onoga koga voli.