Nemamo sve odgovore i to je u redu. To priznanje ne slabi razum, nego mu daje prostor da diše. Kad prihvatimo da ne razumijemo sve, ostajemo otvoreni. Onaj tko je uvjeren da već sve zna često prestane slušati, jer više nema što primiti, dok onaj koji se usuđuje reći da ne zna ostaje u dodiru sa životom, s drugim čovjekom i s Bogom. Romano Guardini u knjizi Prihvaćanje samoga sebe piše da zrelost ne dolazi iz potpune jasnoće, nego iz spremnosti da živimo s napetošću pitanja koja nas nadilaze. Naš put nije slagalica u kojoj se svi dijelovi odjednom poslože. To je hod u kojem se smisao otkriva polako, korak po korak, a često tek unatrag, kad se osvrnemo i shvatimo da nas je nešto nosilo i onda kad to nismo znali imenovati. Svrha se ne pojavljuje kao objašnjenje koje sve razrješava, nego kao smjer koji nas drži uspravne. Ne govori nam zašto se sve dogodilo, nego tiho pokazuje kako dalje živjeti. U tom svjetlu i vjera prestaje biti zbir gotovih odgovora. Ona postaje povjerenje, oslanjanje na Nekoga tko ide ispred nas. Evanđelje po Ivanu stalno nas vraća upravo na to iskustvo odnosa i hoda. Isusove riječi ”Ja sam put, istina i život” (Iv 14,6) ne nude kartu sa svim označenim točkama, nego poziv da krenemo. Put se pokazuje važnijim od objašnjenja, odnos važnijim od formule. Karl Rahner je u djelu Teološke rasprave zapisao da će kršćanin budućnosti biti mistik ili ga neće biti, misleći na vjeru koja se živi kao iskustvo, a ne kao sigurnost u vlastito znanje. Svrha se ne rađa u teoriji, nego u vjernosti malim stvarima, u ljubavi koja se živi danas, ovdje, s ljudima koji su nam povjereni, kad prihvatimo da ne moramo imati sve odgovore, te se prestanemo grčevito braniti od neizvjesnosti. Tada se oslobađamo straha da nešto propuštamo ili pogrešno shvaćamo i počinjemo živjeti dublje i iskrenije. Svrha nas nosi i kad nam nedostaju riječi, daje snagu i kad je put nejasan, i tiho nas podsjeća da naš život nije pogreška, nego poziv. Taj se poziv ispunja dok hodamo, dok činimo male korake vjernosti, povjerenja i ljubavi.