Kada se čovjek zaustavi i osvrne na put kojim je prošao, polako otkriva da mnoge stvari za koje se nekoć borio više nemaju onu težinu koju su nekada imale. Prođu godine, izmijene se okolnosti, utišaju se glasovi koji su nekoć bili važni, a pobjede koje su nas veselile i porazi koji su nas boljeli, postanu dio jedne veće priče. Ostanu uspomene, tragovi vremena i iskustvo života. A što je doista od svega ostalo? Nije ostalo ono što smo stekli, niti ono što smo uspjeli sačuvati za sebe. Nisu ostali ni slava, ni priznanja, ni prolazni uspjesi. Ostala je ljubav. Ljubav koju smo primili i ljubav koju smo darovali. Ljubav koja je rasla u svakodnevnim odlukama. Dok promatramo vlastiti život, otkrivamo da nas je kroz sve vodila Božja ruka. Bilo je dana radosti i dana umora. Bilo je proljeća punih nade i jeseni koje su odnosile ono što smo voljeli. Bilo je susreta koji su nas obogatili i rastanaka koji su nas ranili. Ipak, kroz sve to ostajala je Božja vjernost. Možda danas ne razumijemo svaki događaj svoga života. Možda postoje pitanja na koja još nemamo odgovor. Ali polako učimo da ništa što je predano ljubavi nije izgubljeno. Nijedna suza, nijedna molitva, nijedna dobrota nisu nestale. Sve je pohranjeno u Božjem srcu. Sve ima svoje mjesto u njegovu naumu koji je veći od našega razumijevanja. Zato se vraćamo Gospodinu. U njegovoj blizini nalazimo mir. U njegovoj ljubavi pronalazimo dom za kojim smo cijeloga života čeznuli. I kada jednoga dana dođe večer našega zemaljskog puta, nećemo nositi sa sobom ono što smo posjedovali, nego ono što smo ljubili. Tada ćemo otkriti da je ono jedno koje je ostalo zapravo bilo dovoljno za cijeli život – Gospodin koji nas je pratio od prvoga do posljednjega koraka. On koji je bio prisutan u svim našim danima. On ostaje kada sve drugo prođe. I zato danas zahvaljujemo za put kojim smo prošli, za ljude koje smo susreli, za radosti i kušnje koje su nas oblikovale, za vjernost koja nas nikada nije napustila. Na kraju svega ostaje samo jedno: Bog koji ljubi, i koji ostaje zauvijek.