Oprostiti znači učiniti nešto mnogo više nego samo ‘’ne uzvratiti’’ ili ‘’ne spominjati’’. Oprost, u svojoj punini, dotiče samo srce pamćenja. U Evanđelju Isus ne kaže: oprosti, ali zadrži u sebi. On ide dalje i govori: ‘’Ako otpustite ljudima njihove prijestupe, otpustit će i vama Otac vaš nebeski’’ (Mt 6,14). To ‘’otpustiti’’ znači pustiti, osloboditi, ne držati više u rukama. A mi često kažemo: oprostio sam, ali nisam zaboravio, i zapravo mislimo: još uvijek držim to u sebi, samo sam ga stavio dublje. No, treba biti pošten: čovjek ne može jednostavno izbrisati sjećanje. Jasno je, pamćenje nije tipka. Kršćanski oprost ne traži amneziju, nego preobrazbu sjećanja. Ne znači da se događaj izbriše, nego da više ne boli na isti način, da više ne upravlja odnosom. Simone Weil u jednom zapisu govori kako je prava ljubav ona koja ‘’gleda nesreću drugoga bez mržnje’’. To vrijedi i za oprost: sjećanje ostaje, ali bez otrova. Dakle, nije problem u tome što se ne zaboravlja, nego u tome kako se pamti. Ako ‘’ne zaboraviti’’ znači stalno vraćati dug, podsjećati sebe i druge, držati distancu iz ogorčenosti, tada oprost nije dovršen. Tada je to samo primirje. Ali ako ‘’ne zaboraviti“ znači biti svjestan onoga što se dogodilo, ali bez želje za osvetom, bez gorčine, čak s mogućnošću da drugome ponovno želiš dobro, tada je to već pravi oprost. Sveti Ivan Pavao II., u knjizi Sjećanje i identitet, govori kako pamćenje može biti i mjesto ozdravljenja, a ne samo rana. To je ključ. Oprost ne briše prošlost, nego je liječi. Oprostiti, a ne zaboraviti, može biti ispravno samo ako to ‘’ne zaboraviti’’ ne znači nositi ranu, Na kraju, možda je najtočnije reći: oprostiti znači doći do toga da ono što pamtiš više nema vlast nad tobom.