Lako je voljeti ideale dok su oni sjajni, uzvišeni i dok oko njih postoji oduševljenje. Ali prava odanost pokazuje se onda kad ideal postane zahtjev, kad traži strpljenje, kad traži odricanje, kad čovjek zbog njega mora nešto izgubiti da bi sačuvao ono najvažnije u sebi. Mnogi ljudi počinju s velikim zanosom. Vjeruju u istinu, u poštenje, u vjernost, u dobrotu, u služenje drugima, u Boga. No, vrijeme ubrzo poljulja ono što je na početku izgledalo čvrsto – dođu umor, razočaranja, tuđa nezahvalnost, vlastite slabosti, privlačnost lakšega puta. Tada ideal više nije nešto što čovjeka nosi, nego nešto što ga obvezuje. To znači da tada postaje ponovno (i neprestano) biranje onoga što je istinito i dobro. Zato je odanost idealima uvijek povezana s obraćenjem – vraćanjem k izvoru, preispitivanjem motiva, čišćenjem nakana. Evanđelje nas poziva na vjernost osobi, Kristu, koji je Put, Istina i Život (Iv 14,6). Ljubiti istinu znači živjeti bez dvoličnosti. Ljubiti pravdu znači braniti slaboga. Ljubiti vjernost znači ostati uz one koje nam je Bog povjerio. Ljubiti dobrotu znači ne otvrdnuti od tuđega zla. Ljubiti svetost znači ne pristati na to da prosječnost postane norma duše. Sveti Pavao zato piše: ”Ustrajte u dobru” (Rim 12,9), a na drugome mjestu: ”Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao” (2 Tim 4,7). U tim riječima nema trijumfalizma, nego zrelost čovjeka koji zna da se vjernost ne sastoji od savršenstva, nego od ustrajnosti. Postoji u svemu tome i jedna opasnost – čovjek katkad misli da je izdao ideale kad učini nešto veliko i očito pogrešno. Međutim izdaja često počinje puno ranije, u malim popuštanjima. U trenucima kad malo po malo pristaje na kompromise koji mu se čine bezazleni, kad malo po malo šuti kad bi trebao govoriti, ili pristaje kad bi trebao ostati čvrst, ili traži korist ondje gdje bi trebao tražiti istinu. Ima ljudi koji izvana ne ostavljaju dojam velikih boraca, a ipak cijeli život ostanu odani onome što je dobro. Oni ne stvaraju buku, ali nose svijet. Njihova je vjernost poput plamena koji ne gori visoko, ali ne prestaje grijati. Na kraju, odanost idealima uvijek je pitanje ljubavi – ono što ne ljubimo, tomu ne možemo dugo ostati vjerni. A ono što doista ljubimo, za to nalazimo snagu i onda kad smo umorni. Ako je srce vezano uz prolazno, ideali će se s vremenom rasuti. Ako je srce oslonjeno na Boga, čovjek može proći kroz mnoge lomove, a ipak iznutra ostati uspravan.