Crkva je kroz stoljeća bila svjesna da njezino poslanje nije ponuditi prolazne ideje, nego voditi čovjeka prema spasenju. Ono što je uvijek i svugdje učila nije skup apstraktnih pravila, nego put prema punini života u Bogu. U tom svjetlu i korizma dobiva svoje pravo značenje. Ona nije tek liturgijsko razdoblje, nego škola srca u kojoj se ponovno učimo što znači živjeti za ono što ne prolazi. Post, molitva i milostinja nisu tri pobožne prakse koje stoje jedna uz drugu, nego tri pokreta iste ljubavi. Isus jasno kaže: Kad postiš, kad moliš, kad daješ milostinju (Mt 6,1–18). On ne kaže AKO, nego KAD. Kao da pretpostavlja da će učenik koji ga slijedi spontano živjeti te stvarnosti. Post oslobađa srce od navezanosti na sebe, molitva ga otvara Bogu, a milostinja ga širi prema bližnjemu. To je dinamika obraćenja. U Govoru na gori, zapisanom u Evanđelju po Mateju, Isus ne naglašava vanjštinu, nego nutrinu. Ne radi se o tome da drugi vide, nego da Otac vidi u skrovitosti. To je bit korizme: dopustiti da Bog vidi našu istinu, našu slabost, ali i našu čežnju. Ništa od ovoga ne možemo bez milosti. Mi se trudimo, ali Bog daje da raste. Zato je prava korizmena odluka vratiti se jednostavnosti. Manje riječi, više tišine. Manje zahtjeva, više zahvalnosti. Manje sebe, više Boga. U toj jednostavnosti Crkva nas stoljećima poučava isto: Bog je vjeran, a čovjek je spašen kad mu otvori srce.