Isus, darujući sebe Ocu, prihvaća trpjeti posljedice odbacivanja Boga: duboku čovjekovu samoću, njegovu patnju i njegovu smrt. Grijeh je čovjeka gurnuo u samoću, u strah, u iskustvo da je prepušten samome sebi, ali Isus tu samoću nastanjuje svojim predanjem. On je kroz sve to prošao. Odsada, kada trpimo, pa čak i u smrti, možemo pronaći Boga jer je ondje On već bio. Odsada, kada trpimo, ne dolazimo pred prazninu, nego pred Boga koji nas razumije iznutra, jer je i sam nosio težinu ljudske boli. Nema tame u kojoj On nije bio. Čak ni smrt nije konačna odsječenost, nego mjesto koje je dotaknuto Božjim prolaskom: ”Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom” (Ps 23,4). On je bio prije naših riječi, prije naših vapaja, prije nego što smo uopće znali kako imenovati ono što nas boli. Bio je u našoj samoći, u strahu koji se rađa kad se tlo izmakne pod nogama, u tišini koja nastaje kada odgovori utihnu. Prošao je tim putem ne da bi ga učinio lakim, nego da bismo znali da njime ne idemo sami. Zato nijedan naš pad nije bez dna, nijedna noć bez svjetla. Ondje gdje mislimo da nas nema više tko pronaći, već nas čeka Onaj koji nikada nije prestao biti s nama.